Globalizacija je stvarnost koju se ne može nijekati i čiji je razvoj teško zaustaviti. Očito je da ona sa sobom donosi pozitivne činjenice: povećanje djelotvornosti i porast proizvodnje, zbližavanje osoba i naroda, veće mogućnosti pomaganja siromašnima i solidariziranja s cjelokupnom ljudskom obitelji. No, protuglobalistički pokreti i prosvjedi pokazuju i upozoravaju i na negativne posljedice globalizacije: »pridavanje apsolutne vrijednosti ekonomiji, nezaposlenost, smanjivanje i pogoršanje nekih javnih služba, uništavanje prirodnog okoliša, povećanje jaza između bogatih i siromašnih, nepravedno natjecanje koje siromašne narode vodi prema dnu«. Iako ujedinjuje i povezuje narode i osobe, globalizacija i isključuje.

Autentičan znak vremena

Globalizacija je pojava »još uvijek u nastanku«. Ona je »autentičan znak vremena«, tvrdi crkveno učiteljstvo. Crkva, iskusna u brizi za čovjeka, pozvana je čitati te znakove vremena, kritički ih prosuđivati u svjetlu vjere te iznositi svoje prijedloge i smjernice. I na taj se način mogu »otkriti nakane o čovjekovu cjelovitom pozivu«, na što podsjeća Drugi vatikanski koncil.

Govor o globalizaciji prožet je optimizmom i pesimizmom. S jedne strane, od nje se pravi mit i u njoj se vidi izvor mnogih dobara, dok se je s druge strane demonizira i u noj vidi uzrok mnogih zala. »Globalizacija daje nove nade, ali donosi sa sobom i uznemirujuća pitanja«, ističe Ivan Pavao II. Milanski nadbiskup kardinal Dionigi Tettamanzi upozorava da je globalizacija, kao autentični znak vremena, »puna obećanja i prijetnja, pojava koja traži da se o njoj razmišlja«.

Kako Crkve reagiraju

Predsjednik središnjega odbora Svjetskoga vijeća Crkava armenski apostolski katolikos Aram I. iz Cilicije ističe da se globalizacija konkretno odražava na osobni i kolektivni život, kako unutar religija, društava i država, tako i između religija, društava i država. Iako je izvor povezivanja, integriranja i uklanja sve granice, globalizacija »ne sprečava porast nacionalizma, rasizma i ksenofobije«. Dezintegrirajući zajednice i uništavajući njihove identitete, ona stvara »globalnu monokulturu koje degradira tradicije«. I katolikos Aram poziva da Crkva reagira: »Ne trebamo je ni nerazborito podržavati ni slijepo odbacivati. Trebamo usvojiti stav kritičkog realizma«. Katolikos, čija se rezidencija nalazi u Libanonu, posebno ističe značenje međureligijskoga dijaloga u vremenu globalizacije: »U zajedničkome globalnom selu moramo živjeti svi zajedno«. Religije imaju snažan utjecaj na svjetsku politiku i na njezinu često ambivalentnu ulogu u svjetskim sukobima.

Carigradski ekumenski patrijarh Bartolomej I. svjedoči na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu (Švicarska): »U svojstvu predstavnika Pravoslavne Crkve ne protivim se gospodarskom napretku koji je u službi čovjeka, nismo ni netolerantni niti prestrašeni pred drugim vjeroispovijestima ili ideologijama. Želimo samo da se članovima Pravoslavne Crkve, koja predstavlja manjinu u svijetu, kao i članovima drugih vjerskih i kulturnih manjina, osigura mogućnost očuvanja njihove specifičnosti i njihovih partikularizama. U potpunosti se slažemo i spremni smo surađivati ako globalizacija otvara vrata suradnji među narodima.«

Strah od otvorenog društva i rizici što ih to otvaranje donosi snažno se osjećaju i izazivaju reakcije protiv globalizacije i »novog poretka«. Iz toga straha proizlazi i utjecaj arhiepiskopa Kristodulosa koji ističe opasnost da Grčka u mnoštvu nacija izgubi svoj identitet. A i Crkva se boji da ne izgubi svoj službeni status u grčkom društvu koji joj jamči veliku sigurnost.

Papa Ivan Pavao II. je u više navrata isticao da globalizacija po sebi nije ni dobra ni loša. Ona je još uvijek u nastanku i ovisi o onome što će osobe od nje učiniti. Već je u enciklici »Stota godina« tvrdio da je slobodno tržište djelotvorno sredstvo kako bi se odgovorilo na gospodarske potrebe osoba, poštujući njihovu slobodnu inicijativu. A kontrolu trebaju preuzeti »valjana međunarodna tijela i vodstva koja će usmjeravati samu ekonomiju prema općem zajedničkom dobru«. Na taj se način sve ne svodi na gospodarske čimbenike, a i štiti se one koji su žrtve novih oblika isključivanja i marginaliziranja.

U svom govoru plenarnoj skupštini Papinske akademije društvenih znanosti u travnju 2001. Ivan Pavao II. ističe da Crkva i dalje čvrsto stoji pri svome uvjerenju se etička prosudba u okviru globalizacije treba zasnivati na dvama nerazdvojnim načelima. Ponajprije, ljudska osoba ima neotuđivu vrijednost, izvor je ljudskih prava i svakoga društvenog poretka. Ljudsko biće mora biti svrha a ne sredstvo, subjekt a ne objekt niti neko komercijalno dobro. Drugo, ljudske kulture imaju svoju vrijednost koju nitko ne smije umanjivati niti uništavati. »Globalizacija ne smije biti novi oblik kolonijalizma. Ona mora poštivati različitost kultura koje, u okrilju sveopćeg sklada naroda, tvore ključ tumačenja života.« Globalizacija ne smije lišiti ljude onoga što im je najvrednije, ni njihova vjerovanja niti njihova religioznog prakticiranja jer autentična religiozna uvjerenja izražavaju najistinskije očitovanje ljudske slobode.

(Ante Gavrić, Glas Koncila, broj 8 (1652), 19.2.2006.)