Svijet se mijenja pred našim očima, brže nego što smo ikada mogli predvidjeti. Umovi, postaju električni, a tehnologija, koja je nekada bila samo fantazija, sada je duboko ukorijenjena u našim životima. Umjetna inteligencija više nije samo budućnost koju zamišljamo u filmovima. Ona je ovdje, svakodnevna i gotovo neprimjetna, ali njezina prisutnost oblikuje naš svijet na načine koje još nismo potpuno shvatili.

Računala, ta nekada čudna i strašna čudovišta, sada su postala naše produženo ja. Sjećamo se vremena kad su ljudi strahovali da će strojevi preuzeti svijet, da će nas porobiti i kontrolirati. Danas, računalni sustavi, oni isti strojevi koji su nekada izazivali strah, postali su naši saveznici, naši alati. Postali su produžetak našeg uma, naše ruke, koja briše prepreke u našem svakodnevnom životu. No, umjetna inteligencija nije samo napredak tehnologije; ona je promjena paradigme. Postavlja nas pred pitanje što znači biti čovjek, što znači imati moć odlučivanja, osjećanja, stvaranja.

Svatko od nas već koristi umjetnu inteligenciju, često ne razmišljajući o tome. Kad liječnici koriste algoritme za dijagnosticiranje bolesti prije nego što simptomi postanu očiti, kada automobili sami voze bez potrebe za ljudskom intervencijom, kada strojevi izvode operacije ili čak predviđaju klimatske promjene, vidimo samo rezultat. Iako te tehnologije donose nevjerojatne prednosti, one također postavljaju pitanje , gdje je tu čovjek? Kako naša budućnost izgleda u svijetu u kojem se strojevi razvijaju brže nego što možemo shvatiti, a mi ostajemo tiho promatrači?

I, naravno, tu je i umjetnost. Umjetna inteligencija nije samo snalažljiv alat u industriji, ona ulazi u područja koja su bila temelj ljudske kreativnosti , pisanje, slikanje, stvaranje. Programi već mogu pisati scenarije, stvarati slike, komponirati glazbu. I dok su ti proizvodi tehnički savršeni, osjećam duboku prazninu kad mislim na to. Jer AI, koliko god bio sofisticiran, ne može posjedovati ljudsku dušu. Može stvoriti simbole, ali ne može ih napuniti životom. To je ona tanka granica koju strojevi nikada neće prijeći , emocija, strast, patnja, radost… to su neuhvatljive stvari, a upravo one čine našu umjetnost nečim više od puke proizvodnje.

Algoritmi znaju što želimo, što ćemo gledati, slušati, što će nas zabaviti, inspirirati, povrijediti. Naša osobna povijest postaje podatak, našu volju podučavaju u mašinama koje nam nude sve što mislimo da nam treba. Zamišljamo svijet u kojem možemo dobiti sve na zahtjev, ali na kraju se pitamo , gubi li nešto izvorno, nešto ljudsko, kad sve postane dostavljeno na pladnju? Hoćemo li zaboraviti kako je biti nesavršeni, nesigurni, pogrešni?

Bitka koja se vodi, ona koja se nije događala samo u filmovima, nego i u našim svakodnevnim životima, jest pitanje ravnoteže. Hoće li umjetna inteligencija preuzeti previše? Hoće li nas učiniti nesposobnima da budemo dovoljno ljudi? Svijet se mijenja i kao uvijek, bit će i oni koji će je dočekati s nadom, kao alat za bolje sutra i oni koji će je vidjeti kao prijetnju, oružje koje prijeti onome što nas čini ljudskim. Čovjek i stroj, vječna dinamika , je li moguće da se zajedno izgrade temelji boljeg svijeta? Hoće li AI postati naše produženo tijelo.

Ipak, postoji mjesto za nas. Mjesto gdje umjetnost, ljubav, duša i srce ne mogu biti zamijenjeni algoritmima. Bez obzira na sve tehnološke čudesa koja dolaze, bez obzira na to koliko nam umjetna inteligencija može olakšati život, ona neće moći stvoriti stvarnu ljepotu ljudskog iskustva. Ne može izgraditi istinsku ljubav, ne može osjećati tugu koja nas čini boljima, ne može nas osloboditi u našim slabostima.

Kada umovi postanu električni, mi ćemo biti ti koji moramo izabrati smjer. Da li će naš svijet biti samo funkcionalno savršen? Ili ćemo usmjeriti tehnologiju prema nečemu višem, prema onome što nas čini potpunima , ljubavi, stvaranju, zajedništvu? Na nama je da oblikujemo budućnost, jer, u konačnici, svi naši trenuci, svi naši umovi, još uvijek pripadaju nama. I samo mi možemo odlučiti hoćemo li, u tom električnom svijetu, zadržati svoje srce, dušu i smisao života.

Matija Gerić