Bilo me po mnogim stazama, neprohodnim putevima tuđih osjećaja, misli i nadanja. Uz hrid sam stajala i mračnom vodom me oblijevalo more tuđih suza. Zbog tih bura i oluja nisam mogla prepoznavati tanki trak svjetla što se uvlačio u duboku tamu i probijao njenu moć. Pamtim vrijeme ruža mladosti u mojim očima, pamtim korijen trave što daje mladu vlat spremnu primiti vrelinu sunca. To zrno sjemena posijano u naše duše počelo je nicati, satkano krhkim dodirima ruku i usana.

Kad ti na usni zaleluja moje ime, a u oku ozrcali zelenilo mojih, ugasit ću žeđ na tvojoj duši i odvesti te tamo gdje nas samo ptice mogu slijediti. To je taj svijet, koji ti još nitko nije pokazao.

I bila je (kao) slučajna riječ, slučajni dodir, slučajni pogled. Sve je veća svjetlost što prolazi kroz mene, sve su dalje one moje sjene. Nikom nisam ukrala tu vatru što je spavala u tamnici duše.

Sama me obasjala i rastjerala sjene namnožene onih godina kad su se zidovi mog malog doma obrušavali na mene i kad nisam znala što je to u meni toliko tužno. Između prve i zadnje karike našeg postojanja u ovom vremenu je prostor što nas je spojio te predivne noći kad su tvoje oči zaronile u moje i kao nježan cvijet ostale na mojim trepavicama.

Uz tebe ponovno osjećam, uz tebe caruje plamen i grije. Uz tebe je odsjaj predivnog jutra i mir mekane noćne tame. Uz tebe odlazim iz tog razrušenog grada mog života i ostavljam kamen ispod kojeg me netko pronašao sklupčanu kao zmiju.

Pronašle su me skitnice i dovele do tebe da, kao trag svjetla, pratim svaki naš trenutak, svako naše lutanje što nas vodi jedno drugom. Polako... i slučaj više nije slučaj. Je li bilo slučajno? Ili...? Jer vrijeme je faktor na koji nitko ne može utjecati. Ni vratiti ga ni požuriti. Može biti samo u njemu – sada. Oslonac u svemu tome gubim iz vida, dok je hladni val ovog jutra presjekao moj dah. Ponekad poželim biti ptica i odletjeti. Ponekad poželim biti riba i zaroniti. Sada, ovdje. Bez dodira, bez mira. Sa nemirom mira što se polako uvlači kroz ovaj dan.

Na prstima osjećam čežnju za tobom. Na trepavicama treperi hladna magla i ne pretvara se u kapi. Jednostavno me čeka u tom vremenu. Sada. A ljepota sna je u maglama, sjenama, simbolima, igri sutona i zore... jedno drugom nedokučivo, a opet tako blizu.. jer i suton i zora su dijametralno suprotni, nikad se ne dotiču, a slični su...

Mi smo bića bez mira. Utopljeni u svom dnu. Svjetlo nam rijetko obavije dušu, čeznemo za svijetlim likovima....zato jer smo u vlastitoj tami. U predvorju snova prolaze rasni konji, lelujaju bijele zavjese u stanu bez stanara. Na svaki način kršim zakon života pojavljivanjem na ovom globusu. Onog dana kad Mjesec poprimi boju krvi, zaustavit će me čuvar sna na pragu pustoši i pokazat će mi tajna vrata što vode do bagrema rascvjetalog u proljeće na proplanku svjetlosne planine.

Tko će mi reći što stoji na kraju gnjeva, na kraju duge? Moji snovi su opustošili plameno srce i ostalo je samo mjesto za dlanove kojima pokrivam oči, jer nisu i ne mogu primiti toliku svjetlost. Još uvijek ne. Na mekanom jastuku proteklog dana odmaraju se noćne suze sa ledenim komadima srca i otpadaju jedno po jedno u ponore do dna. Dno je mekano, štiti me od prevelike svjetlosti, umorna sam već od bježanja i utapanja u mrtvim vodama praznine. Umorna sam od besmrtnosti ovog stanja i stalno spominjem neznano ime nekog čovjeka, koji diše prvi dah do moga.

Nema pitanja. Umor i dalje traje, a grudni koš se diže i spušta u ritmu noćnog otkucaja srca. Tko će mi reći? Sve je tako prolazno. I ovaj tren koji je sad, bit će prošlost za sekundu. I ovaj dan... tako lijep... sutra će biti tek prošli dan... neki utorak, malo maglovit, malo sunčan u zoru ove rane jeseni. Prolazi stvarno svaki trenutak, svaka kap vode isparava na suncu i svaka duša je sve bliže nekoj svojoj konačnosti.  Most daleke glazbe dolazi do mene, kroz staklene riječi pokušavam se sjetiti rotacije prošlih trenutaka između nas, a ostali su u sjećanju. Zašto je sve uvijek samo sjećanje?

Prolaznost nezaustavljivo uzima svoje, iako su drugi spremni točiti vodu u pijesak, nadajući se da tako pune neko svoje podzemno jezero ... kao rezervoar za buduće sušne dane. Za ovaj dan izmišljene su ove riječi ... kažu da znam kako u galaksiji postoji još jedna duša poput mene, koja je svjesna da nema podzemnog jezera, jer je sve…. prolazno.

Pa iako je sve prolazno, iako i život teče u svojoj prolaznosti, svaki trenutak kad zastanem i pogledam iza sebe, jasno mi je da ne bih mijenjala niti jedan dan za neki drugi dan. Uveo si me u pitanja, nisi dao odgovore. Odgovore tražim sama. I dobivam ih. Odgovore dobivam putem sna, putem simbola u, naizgled, običnom danu. Odgovore dobivam iz sebe. Taj fini glas što mi stalno šapće, moja nepogrešiva intuicija. Ona me i povela na put traženja, ona me i uputila do tebe, ona mi je i šapnula neka zastanem kod tebe, jer ti si taj što me uveo u svijet dubinskih pitanja, odgovora, traženja. Ništa nije važno. Važan je samo trenutak u kojem trajem i dajem. 

I kao dvije zvijezde na nebu, čije suze polako kapaju u zemaljske oceane, čekamo da se dogodi susret između vječnosti i sada. Iznad koraljnih usana lebdi zrak tek da se udahne, a usne se ne otvaraju. Hoće li taj zrak ostati i čekati usne da se otvore i udahnu ga ili će prolelujati dalje? Oči duše su osjetljive… vide daleko i ponovo se sklapaju, a iza mojih golih ramena stoji muškarac – neodlučan i zbunjen. Kako prići i ostati? Možda iza četvrtog dana, prvog od snijega, osjetim njegove ruke na golim ramenima. Možda. I tako će završiti i moja životna priča, započeta negdje kad me otac začeo u žestokom mraku i onog dana kad sam započela svoj put traženja. Oči duše su osjetljive.