Neka mi se oprosti za sve što sam učinila i za sve što nisam učinila. Ja sam oprostila svima, i sebi, jer danas znam da nisam kriva za ništa,ne samo ja,nitko od nas. Kad su osječaji povrijeđeni najlakše je osuđivati.

Biti roditelj...

Božanstveno ali može biti i razorno.

Dolaskom ovamo napisala sam priču Djete noći. To je jedan mali dio tuge djeteta i strahovanju za roditelje. O odbačenosti, tuzi i razornom djelovanju na mene zbog toga neću. Zašto? Zato jer sam shvatila,odradila,oprostila iako ožiljci i posljedice ostaju doživotno. Nemože se zaboraviti ali ne treba doživljaje izvlačiti i misliti na njih.To ne donosi dobro.Taj strah me pratio kasnije kad sam imala svoju obitelj.Pisala sam potaknuta tugom gubicima i nerazumjevanjem.

Nevolje nisu prestale mojim djetinjstvom,već su se proširile na moju djecu. Da je stvar gorja i suprug mi je imao težak život. Majka mu je umrla kad su mu bile 2 godine. Bilo mu je lakše što je svoje tuge djelio sa sedmero braće, a ja sam bila sama. Kao svjetionik na uzburkanom moru.

Bila sam puna ljubavi i brige za obitelj,posvetila sam im se u potpunosti. Nažalost emotivno zakočena, osakačena, puna strahova koji su me uništavali uz borbu za preživljavanje. Tako da su i moja djeca kao i ja pobrala danak na životnom putu. U svakom trenutku postupala sam u sukladno zbivanjima,onako kako sam mislila da je najbolje za sve nas.Optužena sam da nisam štitila svoju djecu.

Ne čudim se tome, ni ne zamjeram im. Cjeli život su slušali moje i suprugove kritike na naše roditelje. Od nas su pokupili obrazac ponašanja. Da ih sad osuđujem zbog toga? Značilo bi to da nisam ništa naučila ni shvatila iz proživljenog.

Život sa bakom iako dobrom,brižnom ali srednovječnih nazora na osjećaj odbačenosti dodatno je opteretio moj put. Željela sam obitelj. Bila sam spremna na sve samo da ostanemo obitelj koju ja nisam imala. Jesam li pogriješila? Jesam li bila sebična?

Danas znam da mi obitelj nitko ne može uzeti bili mi zajedno ili odvojeni kilometrima. Bili naši odnosi skladni ili razorni, jer obitelj je u srcu,tamo ostaje ne može se izbrisati ni u smrti. Svakako,od situacije ovisi hoćete li biti sretni ili tužni.

Vuće se to generacijama,tko zna od kad. Ostali smo nas troje, sa nama se prekida lanac zbivanja. Mislim da svatko od nas odrađuje svoju karmu sustavno. Možemo pričati ...e da sam ovako, da sam onako. Da i jesmo znamo li kako bi bilo u konačnici, kojim bi smjerom išli naši životi.

Moja unuka? Sa njom počinje novi krug, ljepši, bolji, sretniji i nadasve zreliji.Pun ljubavi, pažnje bez emotivne zakočenosti koja je bila uz ostale nedaće naš usud.

Neka nam je Bog milostiv. Ne samo nama već svim ljudima,svoj djeci, jer nažalost malo ima onih koji su uz djecu i roditelje prošli kako bi trebalo,bez trauma i razdora.

I eto me tu. Pokleknem,ali dižem se sa novom spoznajom, snagom i vjerom u bolje sutra.