O jednostavnosti života bi se moglo puno teoretizirati i iznositi lične želje, ali u stvarnosti je sasvim nešto drugo. Jednostavnost života bi se mogla gledati s različitih pozicija, određenih na primjer, starosnom dobi, funkciji koju obavljamo u životu, mjestu življenja, itd. Ja bih da se osvrnem na svoje životno iskustvo, a posebno iskustvo majke. Taj period mi nikako nije bio jednostavan iz više razloga. U moje vrijeme, a ni danas nije ništa drugačije, žena je bila i ostala preopterećena. Zamislite samo koliko funkcija ona mora da obavlja u toku jednog dana. Mora da bude, prije svega, majka, pa supruga, domaćica, kuvarica, spremačica, čistačica, vaspitačica, i na to, obavezno, doda još poneku, što iskrsne u toku dana, i povrh svega, još i radnica. Muškarac, muž, u večini slučajeva se ne osjeća obaveznim da je zamijeni u nečemu, a večina žena nema dovoljno sredstava da plati kućnu pomoćnicu, a mora da radi iz istih razloga... I ja sam slično prošla. Toliko sam tada željela da više vremena provodim sa svojom djecom, ali je to ostao samo san.

Zato zvuči apsurdno, ali najjednostavniji i najljepši period moga života kao žene majke, bio je u vrijeme izbjeglištva. Nije dugo trajalo, tek petnaestak mjeseci, ali je bilo nezaboravno. Vjerujte mi, duboko u srcu nisam željela da se vratimo a niti da idemo nekamo dalje. Željela sam da takav život što duže traje.

Imali smo sreću da smo naišli na divan stariji bračni par, bez djece, koji su nam ustupili svoju staru kućicu na korištenje. To je bila njegova roditeljska kuća i služila im je kao vikendica. Ono što je mene oduševilo je bilo to što je kućica bila na selu,  imala je ograđeno dvorište i bašticu. Ma, prava milina. Djeca su tada već, sve troje, išla u školu. Sada sam mogla lijepo, bez trke i frke, ujutro da ih spremim i ispratim u školu, na svoje veliko zadovoljstvo, a i njihovo. U međuvremenu, dok su bili u školi, obavila bih sve kućne poslove, spremila ručak, i dočekala ih s radošću i svo preostalo vrijeme provodila s njima. Bilo je dosta vremena za sve, za igru, za šetnju, za bašticu, za domaće zadatke, za prijatelje. Imali smo i divne prijatelje koji su nas posjećivali a i mi njih. Naši dragi domaćini su nam dolazili, uglavnom, vikendom. Dali su nam na raspolaganje sve što je bilo u kući, tako smo se osjećali da smo, zbilja, u svojoj kući. Namirnica je bilo dovoljno, odječe smo nešto malo dobili, ništa nam nije nedostajalo. Ništa nismo kupovali niti smo imali para prva dva mjeseca. Poslije je došao muž, ali je on radio u udaljenom gradu i dolazio samo vikendom. Ponekad je, zbog svojih suvišnih zahtjeva, znao da nam poremeti idilu, ali nije bilo ništa strašno. Za divno čudo, nisam imala nikakvih posebnih briga, ni potreba, samo sam željela da ova idila što duže traje. Djeca su dobila i jednog malog psića te su imala i u dvorištu uvijek društvo. Odmah su nam kupili dosta malih pilića i dvije male guskice pa smo ih gajili. Poslije su nam kokice nosile jaja, a i izlegle nam se kokice te smo imali puno novih malih pilića. Mlijeko smo kupovali od žene preko puta, i sa svim susjedima smo se upoznali i sprijateljili. Imali smo veliku staru kajsiju u dvorištu, koja se te godine savijala od roda, pa smo jedan dio prodavali. Imali smo naše povrće iz baštice koju smo mi sijali i obrađivali zajedno sa našim domaćinima. Sve su to bili divni i uzbudljivi doživljaji koji se pamte zauvijek. Možda je to zato što u meni živi ona mala seljančica sa planine pa je to bilo jedno kratko zadovoljenje one vječite čežnje za prirodom, ljepotom, jednostavnošću i slobodom... Tako su nam, kao u jednom lijepom snu, prošli, jedno proljeće, ljeto, jesen, zima i još jedno proljeće, snu, kojeg bih tako rado nastavila da sanjam...

Ja sam uvijek bila za to da žena, bilo na selu, bilo u gradu, ne radi, da bude sa svojom dječicom, makar do sedam godina, ma ne, do trinaest, a može i do osamnaest, majka im je uvijek potrebna, i dobro je ako je tu, u blizini. Sjećam se jednom, dok smo bili u našem stanu u gradu, ja na poslu u drugom gradu, udaljenom tridesetak kilometara i zovem na telefon svoga devetogodišnjeg sina koji je trebao u to vrijeme da bude u stanu. Zovem, zovem, a on se ne javlja, a ja ne znam šta da mislim i šta da radim. Nazovem susjede preko puta i zamolim djevojku, koja mi se javila, da pozvoni u stan, da izađe van da vidi je li u vrtu preko puta zgrade, i na kraju ništa, nema ga. Šta sam mogla, osim da budem jaako zabrinuta i da smjesta autobusom krenem kući, a za to treba, najmanje, sat vremena. Na kraju, muž je došao prije mene, i kako nije bilo odgovora na zvono na ulazu, on se popeo na balkon, jer je ključ bio u bravi, i kad je pogledao u salon, sin se prostr'o na sred poda i spava čvrstim snom medvjedića. Ili, sjećam se, jednom sam odvela svoju najmlađu u vrtić a ona ostala plačuć, a i mama nastavila put, isto tako plačuć, baš veselo. Dok su bili mali i sve troje išli u vrtić, bilo je jako zabavno ujutro ih buditi, i tako snene oblačiti, posebno zimi u one "skafandere", pa taman da krenemo, a neko se sjeti da treba piškiti, ili kakiti. A onda, još smješnije, juriti do vrtića sa natovarenim dječijim kolicima, jedno na kolicima a dvoje stoje i drže se sa strane, i tako putujemo dvadesetak minuta do vrtića. A kad se mama vrati s posla, djeca je čupkaju za haljinu, hoće da im mama nešto kaže, da im nešto priča, a ona mora da kuva, da pere, čisti, sprema i već je noć, treba ići na spavanje. Starija traži da joj mama milki nogicu, mlađa da mama legne s njom u krevet dok zaspi, a sin, kao najstariji, ne traži ništa, jer vidi da je mama zauzeta. I tako dani teku, teku i odnose djetinjstvo, mladost, i ne možeš da se vratiš unazad da nešto popraviš, nešto nadoknadiš. I, zato nam je ta godina u izbjeglištvu, istinski bila pravi blagoslov.

E, kad bih ja imala moć, ja bih dala ženama plaću da ne rade, da budu dobre majke i domaćice, jer je to najodgovorniji i najvažniji posao. Zašto da ne dobijaju od države plaću za to, ili bih njihovim muževima povećala plaću, po želji. Da li je to samo utopija?

Eto, ni danas ne mogu da budem baka kakva bih željela da budem. Umjesto što moj unuk ide u vrtić, zapravo, malo ide, malo je bolestan, začas dobije neku infekciju u vrtiću, zašto ga, makar baka ne može da čuva, ako već mama mora da radi? Zašto i baka mora da radi do šezdeset i pete da bi dobila punu penziju, a ni tada je neće dobiti punu, jer nema dovoljno godina staža u zemlji u kojoj smo se našli. Ipak, zamijenim, ponekad, mamu, ako je unuk bolestan, uzmem bolovanje, jer mama još nema nakupljenih dana bolovanja koja bi mogla iskoristiti, zato što nema radnog staža. Baš ovo društvo nema nimalo obzira prema maloj dječici, njima su potrebne mame, pa i bake, makar dok ne nauče da govore i kažu šta misle i osjećaju. S malim plaćama i malim penzijama, a sve većim i većim prohtjevima, ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem, pa su i žene prisiljene da rade, a sve na uštrb vaspitanja i odgoja dječice. Mislim da mnoge majke grize savjest što propuštaju ili su propustile dragocjene trenutke radosti i sreće koju su mogle doživjeti sa svojom djecom. Zaposlena majka, a posebno ona koja nema pomoći od nekog drugog, je uvijek u deficitu s vremenom, često nervozna i često vrlo umorna i još, uvijek u brizi za svojom ostavljenom dječicom nekom drugom na čuvanje i vaspitanje.