I prije su se brakovi raspadali, ali se nisu razvrgnuli. I prije je bilo samaca na zajedničkoj adresi. I prije je ljubav prestajala, a ostajala snošljivost.

Bila su to vremena tradicionalnih programa gdje je razvod izazivo sablazan među "poštenim" svijetom. Kažem programa jer je program geometrijski točna tablica koja ne dozvoljava iskorak iz okvira zadanog. Točno se znalo kakva je "prava" žena, kakav muž, kakva djeca, tko sjedi gdje za stolom, tko prvi dobiva hranu u tanjur, tko je služi, na kojoj strani postelje tko spava ...... i tako u nedogled ......

Nije brak tada uspjevao zato što su se  ljudi više voljeli ili zato što je bilo više tolerancije ili ljubavi, nego iz straha što zbog osude okoline, što zbog financijske stabilnosti.

Danas stvari drugačije stoje. Žene su često materijalno neovisne, a ljude je sve manje briga što će drugi  reći. Tek sada kad se i muškarac i žena smiju izraziti, njihova ljubav i privrženost  prolazi testove i ....... često padaju zbog borbe titana, ega. 

Ali, po meni, nešto drugo se događa. Dvoje ljudi koji svoju ljubav okrune brakom, morali bi zajedno rasti i razvijati se. Zajedno savladavati izazove i stjecati nova iskustva, ne odupirati se promjenama koje su neizostavne u nemirnoj rijeci života. Često jedno od njih dvoje brže raste, doseže viši stupanj znanja, saznanja i zrelosti i ...... odjednom se dogodi da su njihove frekvancije sasvim različite. Odjednom shvate da im se interesi više ne poklapaju, da je komunikacija između njih  puna šumova i nerazumijevanja. I ........ zaključe da to nije osoba za koju su se udali, oženili ........ i nije ......

Nije, jer jedno od njih je izišlo iz zone konfora i želi dalje, a ono drugo stagnira jer mu je baš tako dobro, zasad.