Ne tako davno, negdje prije godinu dana napisala sam priču o Magicusu. O tome kakvu ulogu ima ovo druženje u našim životima, koliko su nam životi sadržajno ispunjeniji. O lijepim druženjima sa stvarnim i virtualnim prijateljima jer smo se u međuvremenu s mnogima i upoznali. Nije prošlo puno vremena iza tog članka, bila sam veoma povrijeđena određenim komentarima koje su napisali pojedinci, bezimene osobe koje nemaju drugog posla osim da prenose svoje frustracije isključivo u komentarima, a ne ostavljajući značajniji trag osim da poput tsunamija unesu nemir i poplavu a potom ostave pustoš i nestanu.
Na žalost, svaka nepogoda ostavi traga a tako i svaki loš komentar ostavi laganu bol u želudcu i nezadovoljstvo. Neki zbog toga žestoko iskažu svoje nezadovoljstvo, pojedinci protestiraju člancima, neki se svađaju, ali uglavnom se negativna energija osjeti ponekad i kad ne upališ kompjutor, a kamo li kad pretražuješ napisano. No unatoč svemu tome, unatoč odlascima, svađama, raspravama, ponekad čak i otvorenim uvredama, nitko od nas nije otišao zauvijek. Čak i oni koji se čvrsto zakunu i obećaju sami sebi da neće više biti tu vrate se i ponovno se druže. Jer druženje je sastavni dio života.
Odlazio je Boris, odlazila je Safiris, odlazila sam ja, odlazila je i Dijana, odlazila je i Pasko, primjetila sam da neko vrijeme nema ni Mirjane, Vajran je svojevremeno na par mjeseci nestajao, čak i naša draga Željka, odlazili su i mnogi drugi koje možda nisam nabrojala, no činjenica je da smo svi mi kao jedna mala obitelj i da osjećajemo potrebu za druženjem i debatiranjem, pa čak i kad navodno odlazimo opet se često vratimo bar pročitati što je u međuvremenu objavljeno, ako već ne ostavljamo komentare.
Neke stvari će se teško promijeniti. Možemo mi koliko god želimo „lajati na mjesec“ ali teško da ćemo promijeniti mentalitet pojedinih ljudi i njihovu potrebu da kritiziraju. Moje je mišljenje da je kritika zdrava i da normalan čovjek ne smije osjećati strah od kritike jer kritika ne služi za vrijeđanje već je samo razmjena mišljenja. Zašto bi se svi morali slagati sa mnom? Pa u mojoj kući ima 7 stalnih članova i 2 pridružena (dečko i cura od moje djece) i često imamo različita mišljenja. Čak se i mišljenja moje djece razlikuje u većini situacija od mojeg no to ne znači da se ne volimo. Samo različito razmišljamo, ali to nam isto tako daje za pravo da svatko od nas iskaže svoje mišljenje, jer kad ne bismo to učinili bili bismo nezadovoljni i nesretni, nešto bi nas unutar nas samih gušilo.
Tako je i na Magicusu, puno je bolje da javno napišemo svoje mišljenje nego da se bez riječi izgubimo a i nadalje u sebi osjećamo nezadovoljstvo ili u sebi gunđamo.
Proteklo je tri pune godine od osnivanja Magicusa. Prošli smo zajedničku prvu Konvenciju Magicusa s koje nosimo lijepe uspomene o druženju s dobrim ljudima, duhovnjacima, alternativcima, piscima, poetama, svim ljudima otvorenog srca i dobre volje. Iz svih nas izvučen je onaj dio nas koji smo možda skrovito čuvali u sebi i nikom nismo dali da do toga dopre. Ljubomorno smo čuvali naše priče, pjesme, slike, radove, intimna razmišljanja, sve naše sklonosti i talente. Ponekad nismo ni sami bili svjesni naših sposobnosti dok možda netko drugi to nije sa strane prepoznao.
Početak je svima nama bio jednak. Sa strahom i nelagodom smo objavili prvi stih, prvu priču, postavili prvu sliku (Ljubica i Boris), pa čak i prvi komentar.
Što će nam reći? pitali smo se.
Da li je u redu to što smo napisali?
Da li će se kome dopasti?
Da li će nas prihvatiti?
A mišljenja je bilo puno. Preko 24.000.000,00 logiranja nije mala stvar. Ako napravimo neku raspodjelu i oduzmemo stalne članove, znači da je još uvijek preostao priličan broj onih koji se ulogiraju samo zato da bi pročitali neku zanimljivu temu, neku dobru priču, nešto o duhovnosti, liječenju, prirodnoj terapiji, neku rečenicu koja će nas ohrabriti, usmjeriti, svatko može naći baš ono što traži jer raznolikost od koje se Magicus sastoji upravo sve to može i dati.
Ljubomora koja ponekad naleti poput onog tsunamija s početka priče nezdrava je i nepotrebna. Mnogi od nas koji su se pojavili ovdje poput mlade djevojke na prvom plesu, skupili su dovoljno hrabrosti i čvrstine i postali samouvjereni. Ne samo da su objavljivali svoje tekstove svakodnevno na Magicusu već su se ohrabrili i objavili knjige. Velik broj je takvih koliko ja znam, Safiris, Pasko, ShadowOfSoul, Pjesnikinja, mislim i Ptica, moja malenkost, pa ljudi moji, za tri godine izrodili smo više talenata nego Društvo hrvatskih književnika. Dakle, postojanje Magicusa ima svoju svrhu, tu smo uronili u sebe, izronili onaj najbolji dio i pustili ga da ispliva na površinu.
„Um se obogaćuje primanjem, a srce davanjem“.
Razmjenjujući mišljenja, naše autorske tekstove i pjesmice obogaćujemo sebe i druge. Baš kako to u ovoj mudroj izreci prethodno stoji. Na svom profilu na facebooku postavila sam album „Ja u ljubav vjerujem“. Toga se držim kroz život. Vjerujem u ljubav u svim njezinim oblicima. I ovo naše druženje na Magicusu je ljubav. A ljubav da bi opstala treba se množiti, dijeliti, ponovno negdje posijati. Eto, ja vjerujem u tu ljubav o kojoj svi pričaju, pišu, od kad postoji svijet postojala je i ljubav, jer bez nje nema ničega. Pa čak ni Magicusa!
I da zaključim sa još jednom mudrom izrekom;
Kad naiđeš na nešto dobro, podijeli to s drugima.
Na taj način se dobro širi do najudaljenijih kutaka svijeta.
(Forest Carter)
***