Pokušavam zamisliti svijet bez ukrasa, stvarno pokušavam i ne polazi mi za rukom. Krajnja slika je potpuno apokaliptično uništenje svijeta u kakvo ne želim vjerovati. 

Realno najbliži ovoj temi je neki zimski dan sa ogoljenim stablima ili šuma-zgarište nakon šumskog požara. Sve ostalo mi je nezamislivo. Zapravo, svijet bez ukrasa je protuprirodan. Zašto?

Priroda je puna boja i oblika, raznobojno cvjetanje milijuna biljnih vrsta, zelenilo svih nijansi, raznobojni plodovi, raznobojan i raznovrstan životinjski svijet i ako hoćete i raznobojni i raznovrsni ljudi.

Mislim da je čovjek vrlo rano u svom civilizacijskom razvoju počeo oponašati prirodu i tako počeo razvijati svoju kreativnost iz koje je izrasla želja za ukrašaavanjem.

Čak i u golom zimskom krajoliku nailazimo na zimzeleno drveće i grmlje, na plave bobice borovnice, crvene bobice božikovine kao prirodne ukrase. Divlje jabuke se crvene i na zimski ogoljenom stablu sve dok ih životinje ne dohvate i odvuku u svoje zimske brloge i smočnice.

Možemo se odlučiti za mjeru, jednostavnost i decentnost u ukrašavanju, ali nikada, baš nikada ne smijemo dopustiti da svijet postaane mjesto bez ukrasa.

Ja glasam za kreativnost i ukrašavanje!