Sjela sam pred ogledalo i zagledala se u lik koji me radoznalo posmatrao…

-         Zašto me toliko dugo gledaš?

-         Pitam se ko si ti?

-         Pa, ja sam tvoj lik, tvoj odraz, samo ovako možeš da vidiš sebe, svoje lice i oči, da se zagledaš u njih, da se promatraš, ispituješ, zaključuješ…  Svaki dan ga pogledaš samo ovlaš, kad se umivaš, češljaš, stavljaš ruž…  Gledala si ponekad i oči zamagljene suzama i tada ništa nisi vidjela osim lica u grimasi bola i tuge. Zašto se baš sad toliko zagledaš?

-         Hoću da te bolje upoznam i da razgovaramo, a vidim da je i jako interesantno promatrati te, kao da gledam nešto iznutra a vidim ono što je spolja. Ovo iznutra postalo je zrelije, svjesnije, a to spolja, to spolja se izmijenilo također…  Tačno kažeš, nisam te toliko promatrala od onih mladalačkih dana kad sam postajala djevojka, kad je bilo tako važno biti lijep, zato sam te tad zagledala, provjeravala sam da li je tačno ono što su mi govorili a govorili su da imam lijepe oči, lijepo lice, kosu…  Tada nisam bila sposobna za neko dublje prosuđivanje. Moje uvjerenje se tada zasnivalo na mom odrazu u njihovim očima, na njihovim prosudbama. Oni su imali priliku da porede i da su mi rekli da sam ružna ili da mi nije nešto lijepo, sigurno bih tako i ja mislila. Za tijelo su mi govorili da je mršavo i nerazvijeno, pa sam se stidjela zbog toga, jako.,,

-         Pa šta vidiš i misliš sada, nakon tih mnogih godina koje su prohujale preko tebe?

-         Vidim da još uvijek imam lijepo lice, koje sam šminkala samo ponekad u mladosti i to u posebnim prilikama, da su mi se usjekle sitne borice i koža pomalo opustila i kosa posrebrila, ali vidim i sjene sjete i tuge.,,

-         Da, osmijehni se, znaš, onaj tvoj osmijeh očiju, sa blago razvučenim usnama. Kad se oči smiješe, usne i ne moraju, osmijeh se vidi. Taaako, znaš ti to i možeš, vidiš kako je taj osmijeh čaroban, sjaji… On odražava unutarnju radost, mir i spokoj duše… Smiješi se uvijek tako…

-         Da, ali to nije lako. Znaš, niko me nikada nije vidio iznutra, nije vidio moju dušu onakvu kakva je u stvari. Vrlo često me nisu razumjeli, često pogrešno shvatili, često krivo i grubo odnosili prema njoj, a to boli, znaš… To je ono što navlači tužne sjene na lice i oči…

-         Da, pa jesi li nešto shvatila i naučila?

-         Jesam. Shvatila sam da sam jedinstvena i posebna, da nema nigdje više još jedne mene ovakve. Shvatila sam da su ljudi toliko različiti, a opet, toliko slični, po potrebama, po osjećanjima, željama pa i izgledu. Naučila sam da se ne treba nikada porediti ni sa kim i da ono što će neko reći o tebi, o tvojoj ljepoti, samo je jedno trenutno, izvanjsko i subjektivno zapažanje. Moj odraz u njihovim očima nije pravo mjerilo ljepote i nije pametno prihvatiti ga i usvojiti. Naučila sam da ne treba ni očekivati da mi bilo ko vidi dušu onakvu kakva je, jer to niko, osim Boga, u potpunosti i ne može. Shvatila sam da ni ja, mada sam se toliko trudila, nikada nisam vidjela ničiju dušu onakvom kakva je zaista. E, kada bi smo mogli da se tako zagledamo u nečije oči, baš kao u svoje u ogledalu, i da ga, isto tako kao i sebe, vidimo iznutra, u dušu, ne bi smo jedni drugima bili "vampiri", već anđeli. Mogli bi smo da osjetimo njihovu bol kao svoju, pa umjesto boli, izazivali bi smo kod njih samo radost. Uvijek sam nastojala da nikoga ne povrijedim, da sve razumijem, sa svima sam suosjećala, ali ipak, bez da sam bila svjesna, sigurno sam ponekad vrijeđala.

Naučila sam da vidim sebe uvijek lijepom i da prihvatim i volim svoje tijelo onakvim kakvo je, jer tako mi je poslušno bilo i služilo svojoj svrsi, i tako je glupo i besmisleno tražiti mu i nametati nekakve nedostatke, kao što mnoge žene skidaju ovdje, dodaju ondje, peglaju, ravnaju, glađu more...

-         Vidim da si dosta shvatila i naučila, znači sada možeš da zadržiš taj blagi osmijeh i sjaj u očima iz kojih zrači spokojstvo i radost i koji ti daju ljepotu.

-         Ti, odraze moj, koji me jedini poznaješ i sasvim vidiš, pored Stvoritelja mog, ti koji ponireš u moju dušu, ti znaš kako se teško boriti protiv ranjivosti, kako je teško biti neranjiv! Baš zbog toga što me ne vide i ne poznaju, drugi, s kojima moram komunicirati, ponekad se koriste riječima, glasom, gestom, postupcima, koji nikako nisu u skladu s mojom dušom, i to vrijeđa i boli, znaš. A ja, kao žena, čovjek, puna sam očekivanja, očekivanja pažnje, komplimenata, podrške od drugih, meni sličnih i bliskih stvorenja.

-         Znači, još uvijek nešto učiš.

-         Da, učim. Još uvijek učim da ništa ne očekujem, ne samo da me vide, osjete, shvate i razumiju, već da ne očekujem odobravanje, divljenje, pohvale, da to ne bude hrana za moju radost i moj mir. Učim da ne budem ranjiva, i ako nešto očekujem, učim da sve što je suprotno od toga, ne dodirne moju dušu svojom oštricom i ne rani je. Učim da se zaštitim razumijevanjem, vjerom i ljubavlju. Razumijevanjem, da su svi ljudi baš kao i ja ranjivi i skloni da griješe, da su nesavršeni ali sposobni da uče i mijenjaju se i Bogu da se približe.

Ljubavlju, da sve volim onako kako nas sve Bog voli, a On zaista sve voli, i sve poziva u svoj zagrljaj. Da volim i sebe, jer i mene Bog voli. Ako se s ljubavlju neću odnositi prema sebi, kako ću se s ljubavlju odnositi prema drugima?

Vjerom, da Bog sve zna, sve vidi i misli na sve i da meni nije potrebno da preuzmem Njegov zadatak. Da vjerujem da i u čovjeku mogu biti božanske osobine: ljubavi, dobrote i milosrđa.

Učim da ni od života ne očekujem previše, već da prihvatam sve što mi Bog daje i da mu zahvaljujem na svemu. Učim da se ne obazirem na ono što dobijam, već da dajem sve od sebe, ono najbolje što moja duša može da da.

Učim da ni od sebe same ne očekujem savršenstvo, jer tako je ljudski biti slab i pogriješiti. Sjećam se, u životu sam sama sebi nekoliko puta opalila šamar, zbog toga što sam nešto pogrešno učinila. Jednom sam to uradila pred ogledalom, sama sebe sam htjela da kaznim. Učim da opraštam i sebi i drugima. Oprostiti sebi je mnogo teže nego nekom drugom, ali kad znaš da ti i Bog oprašta, mnogo je lakše.

-         Učiš, uči, jer to je proces koji traje čitavog ovozemaljskog života, uvijek ćeš nešto naučiti… Da vidim tvoj čarobni osmijeh. Taaako… sad zračiš mirom, radošću… Nemoj zaboraviti na naučeno…

-         Znaš, vidim kako mi pomaže ovaj razgovor sa tobom. Kad se ne vidim, kad ne vidim te oči i lice koji govore svojim izrazom, onda ne mislim na sebe, već samo na druge, pa zaboravim i da se smiješim i da se radujem, sasvim izgubim svoj mir, zaboravim na sve što sam naučila. Zato ću, pored toga što ću ti svako jutro doći i poželjeti dobar dan, doći ponekad i da se zagledam u tebe, da me potsjetiš, jer ti si onaj koji će mi reći ono što još uvijek očekujem od drugih a ne dobijam…

-         Da, reći ću ti, uvijek ću ti reći, dušo moja draga i lijepa, dokle god ti bude potrebno, a znaj da je to ono što ti zapravo Bog govori; budi slobodna i hrabra i uvijek radosna, a sad idi, idi s mirom i bori se u borbi vjere… Smiješi se i očima i usnama... I na kraju svega, volim te…

 

DVA OGLEDALA

 

Ti gledaš moje lice

a tvoje gledam ja -

ogledalo naspram ogledala...

Koliko vidim tvoje srce,

a ti moje,

i dušu što iz oka nam sja?

Možemo li vidjeti bol

Što jedno drugom smo

nanijeli,

imamo li oči za to

ili smo ih zatvorili?

Zamisli da lice je moje -

ogledalo tvoje,

a ja ću zamisliti

da je tvoje - ogledalo moje...

Da ti vidiš moju dušu

kao da je tvoja,

a ja tvoju

kao da je moja.

Tako će nam

mnogo lakše biti

jedno drugo shvatiti...