Nebo se naoblačilo nad Osnovnom školom Gornje Vrapče.Trebalo je donijeti tešku odluku.
Lica učiteljica 3.razreda i njihovih učenika bila su zamišljena.
- Ravnatelju Darko, što ako nas uhvati kiša? Bit ćemo mokri kao miševi-upitale su ga.
- Nema veze, ne bojimo se mi kiše - povikala su djeca. Ne bojimo se kiše nego coprnica-uznemirili su se.
- Zar se sada bojite? Pa neki dan ste se junačili da vam ništa ne mogu - začudi se Darko.
- A što ako nas zavežu za drvo i tamo ostave? - zapita Ivan.
- Pa mi ćemo te osloboditi i pobjeći im - doda Karlo.
- A što ako me skuhaju u svom loncu? - dosjeti se Ana.
- I što ako nam daju otrovni napitak? - dovikne Margareta.
- Uh, Bože moj, ja hoću kući, - počne plakati Dominik.
- Djeco, pa niste valjda takve kukavice -nasmiju se učiteljice Janja, Vlatka i Goga.
- Ravnatelju, pomozite! Što ćemo sad? Je li strašnija kiša ili coprnice? Postoje li one ili nas samo zafrkavaju ti Zagorci? -uznemirile se sad i one.
- E, sad vam moram odati jednu malu tajnu - doda Darko - dobro slušajte!
- Te coprnice nisu zločeste i ne žele nikog ni oteti, ni pojesti, samo vas iznenaditi i pokazati neka svoja čuda. Pustit će nas da upoznamo dio brežuljkastog kraja naše domovine, razne vrste drveća, cvijeća, biljaka i životinja-objašnjava on.
- Prvo čudo koje nam danas treba neka bude lijepo vrijeme. Čim stignemo do začarane šume, nebo će se razvedriti, sunce će vas ogrijati, a blagi vjetrić ohladiti - utješio ih je ravnatelj.
- Pa kakve bi to bile copnice kad ne bi mogle začarati vrijeme, zar ne djeco? - pita Darko.
- Tu, tu! - prekine ih truba nestrpljivog autobusa.
- Požurite, djeco, - dovikne vozač Joža: Ja želim vidjeti ta čuda neviđena!
„Hajde đaci veseljaci
priroda vas zove.
Zaboravite brige ove,
u avanture krenite nove.
Čarobna već šuma čeka
junačine izdaleka.
Od grada do sela
kreni družbo vesela! .“
bglavac
irida
