I tu večer, baš kao i prethodnih dana, oči su je bolile od suza. Htjela je dati svu svoju ljubav. Htjela je dati sebe, svoju nježnost, svoje osjećaje, svoje snove, htjela je podijeliti s onim za kojeg je mislila da joj je suđen.

A on? Nije ju ni pogledao. I tu večer, baš kao i puno večeri prije, bio je mrk. Bez nekog posebnog razloga, jednostavno, takav je bio dan, ili takav horoskop, ili je tako odlučio, ali bio je mrk, mrkliji od olujnog  dana, mrkliji od noći, mrkliji od Garova u dvorištu..... Nije bio ljut, samo je volio onako mrko prepriječiti njezin pogled, kao da joj želi reći;

„Ti si nitko i ništa!“ 

„Nemaš  se ti pravo meni obraćati, ja sam tvoj gospodar, tvoj Netko koga trebaš slijepo slušati, ugađati mi, a ti ćeš biti  Nula, Ništa u mom društvu!“

Niz njedra i nabubrele grudi kapale su suze. Ponekad ju pokoja zaškaklji, dok je upadala u dekolte, ostavljajući za sobom trag soli i trag patnje.... Sol nije nagrizala samo suzno oko, i prorez između dojki, nagrizala je i dušu.... ostavljala duboke tragove u srcu... ožiljke....

U stvarnom, realnom životu, sol također zna biti  izuzetno štetna. Zna ona biti i korisna, ali ne u takvim, neograničenim količinama jer onda nagriza. Tako je i sa suzama.... Preslane su da bi tekle neprekidno, postoji vrijeme kada njihov neprekidni tok ostavi iza sebe ponor. Ponor patnje, ponor bola....

Tu večer suze su došle do dna ponora. Dalje se više nije moglo! Bauljala je u dnu tamne pećine nazvane patnja, u kojoj je već dugo vremena tražila izlaz, neki skriveni prolaz, bar neku trunku svjetlosti koja bi se nazirala, koja bi je,  tragajući za svjetlošću možda dovela do izlaza. Nije mogla nazrijeti ni trunku svjetlosti pa je pomislila da je možda njeno oko postalo preosjetljivo na svjetlost, ili nije više znalo svjetlost registrirati.

Ah, mislila je u dubini duše.... „Tko zna bih li uopće više mogla razaznati svjetlost od tolike tame?“

No, ta večer je bila presudna. Bio joj je rođendan! Jedan u nizu za koji nitko nije znao. Nije ga se sjetio.... a ona je brojala godine ispred sebe ispunjenih slanim suzama, brojala je sate u tom danu u kojem se nitko nije dosjetio da joj je danas već trideset peta, brojala je sad već i minute čekajući da se On – njen Netko sjeti nje Nule.... da ju pogleda, pa makar i mrko, i čestita joj. Da joj se obrati  pa makar i onim njegovim oštrim i nemilosrdnim glasom. Pobogu, da ju primijeti.....

Ova večer, bila je ipak nekako drugačija od drugih.

Bila je to večer odluke! Trideset i peta je već tu, pred vratima, a ona samo ima sebe i zrcalo. Zrcalo koje reflektira lik osobe koja je zapravo starica, čije tijelo samo pokazuje broj godina, a duboko, iza zjenica, uselila se stoljetna tuga.... Naslijeđena, proživljena, buduća.... Sve tuge ovog svijeta u njenoj su duši.... kao da proživljava bar deset života u jednom jedinom....

Da, nije to više mogla dozvoliti! Mora živjeti.... disati.... osjetiti da nekom bar treba u ovom životu!

Njega je molila, gledala ga je pogledom, istim onakvim kakvim gleda mali psić kada ga netko psuje, samozatajno, gotovo nezamjetljivo a istovremeno bolno molećivim pogledom;  

„Pomiluj me pobogu, pokaži mi da sam žena, daj probudi u meni davno već zakopanu strast, zatomljene osjećaje,  poljupcima obriši suze s mog lica, pokaži da nisam Nula, da imam razlog svog postojanja, da moj život nije osuđen na vječnu samoću, a istovremeno i na vječno služenje, okruženo brojnim Njima koji očekuju da se zadovolje samo njihove želje i potrebe, a nikad ništa ne žele i nemaju potrebu uzvratiti.

Zagledala se u zvijezde!

I njih na nebu ima bezbroj, a opet, svaka sjaji za sebe! To je, sinulo joj je, i ja sam jedna od zvijezda..... Nebo je prostrano i veliko, sigurno ima negdje još neka zvijezda koja ima bar donekle sličan sjaj....... čija će se zraka u jednom životnom trenutku preplesti s mojom.... i načiniti će svjetlosni snop.... novi sjaj koji će svijetliti jednim sasvim novim i drugačijim sjajem.

No da bih to postigla, moram se prvo maknuti iz tame, razmišljala je.... a kako se maknuti iz tame ako je sve sami mrak i mrtvilo?  

Ah, srce joj ipak malo jače zakuca i prene se iz onog jednoličnog stanja..... možda uspijem naći izlaz orijentirajući se po toplini, ako već ne vidim nikakvu svjetlost?

Stari ljudi su govorili da hladan zrak dolazi od opasnosti, a topli zrak vodi k svjetlosti..... Tako je,  sad se već i nazirao lagani neprimjetni osmijeh na izmučenom licu.... jednostavno ću pratiti toplinu, tamo gdje se osjeti toplina, tamo su sigurno ljudi, oni koji imaju osjećaje, jer samo ljudi s osjećajima mogu isijavati toplinu i sjaj!