Majka mi je bila smrtna žena, opisana u nekoj legendi o brižnosti. U nekom žestokom mraku ljudi su začeli svoju djecu i odvojili se od njih da bih ih dočekali nakon određenog perioda. U vrućim noćima mjeseca rujna  otac je začeo mene, kako je i prikazano u šarenici mog oka. S njegovim emisarima ušetala sam na ovaj globus držeći uzde života u svojim rukama. Poput "lava" u zodijaku, što mi je i podznak, iskonska intuicija nadvladava stare strahove i potpuno duboko izražava sve dominantne emocije mog života.

Iz neke 'nečiste' krvi rađaju se ljudi, kreću u susret jedno drugom. Tako sam srela tebe, dijete-muškarca rođenog izvan 'sakramenta svetosti braka'. Oca nisi poznavao. Jedino majku-lavicu-dominantnu generalicu. Taj sablasni krajolik tvog djetinjstva proteže se i danas nad površinom vode tvog života u kojoj vidim svetog skarabeja da u svojim čeljustima pronosi Sunce novog svitanja.

Ali… ti si i dalje u najdubljem mraku privida i iluzije. Oprosti što i danas u mojim mislima dodirujem tvoju plavu kosu i spuštam usne na te velike predivne plave oči.  U toj opijenosti tobom, živim sablasni život prepun opsjene i tajni i zaranjam sve više u sanjarenje i, naravno, susrećemo se negdje iznad zvijezda. Otišao si, podvijena repa, povukao se u svoju pasju kućicu i u njoj umro u sebi.

Popij otrov s dna mora zakopanog duboko gdje jedino crna tama može doprijeti do nas. Mislim da mi je ovo najmračniji trenutak prije svitanja. Ovo je čaroban trenutak. Znam da predstavlja rub važne i dalekosežne promjene.

Pisao si mi pisma, koja nikad nisi poslao. Pokrivao si me u snu, a nikad me nisi posjećivao. Dodirivao si moje tijelo poput dalekog oceana, a nikada više nismo zaplivali zajedno. Iz pjene smo nastali, u pjenu odlazimo. Čekam onaj život za koji me moja smrtna majka rodila, koji je otac začeo u nekom žestokom mraku, odvojio se i nikad me nije dočekao na ovom globusu. Tražim i danas taj trenutak prvog udisaja, jer znam da je to jedini put do moga raja. Tražim i danas….

U blizini bistrih izvora zaustavila sam se na tren i rashladila srce u u ovoj ranojesenjoj ljepoti dana. Svijest je postavila nesretnu dijagnozu, ali srce se opet slatko nasmijalo nekom lošem predznaku što je našao svoj krajnji cilj. Nemarna straža čuva jezgru od svjetlosnog bljeska istine u dubini mračne praznine. Neke stvari traju, neke ne. Trajem u svom beskraju i ponovnom lutanju lutanja lutalice i kao princeza na zrnu graška osjetljivija, nego drugi. Zlatni zametak još nije rođen, još uvijek čeka pravi trenutak da zabljesne svojim punim sjajem. Hoće li dočekati taj trenutak u ovom mom životu? Nije bitno. Bitno je da taj zlatni zametak postoji u meni i zna da će njegovo vrijeme jednog dana doći.