Imam li još ideale? Nadam se da više nemam. Ili nastojim  da ih nemam.Ideal, to je moja idealna slika,slika mene kakva bih trebala biti.Tu su sva ona trebanja i moranja koja sam upila odgojem,prilagođavajući se ljudima s kojima sam živjela u obitelji,kasnije školi,čak i poslu,koji su utjecali na mene.Neki kažu da je ta slika  utkana i u naš DNK s kojim se rodimo. U nju je ugrađeno i  sve ono što sam čitala s mišlju i željom da sam bar ja takva.Gradeći taj ideal ja sama sam nestajala.Tvoreći lažnu idealnu sliku o sebi živjela sam u strahu da će netko otkriti da to nisam ja.Da sam varalica.Da se lažno predstavljam.Ona koja sve zna,profinjena,pametna,dobra,spremna svakome pomoći,uvijek kontrolirana,mirna i smirena,razumna i pouzdana.Sam trud održavanja savršene,idealne fasade koštao me je živaca i energije.Naravno,  na pitanje zašto sam tako umorna,zašto mi se toliko spava,nisam znala odgovor.Mislila sam da to tako mora biti.Ispadi panike i strahova pred ljudima dok nešto radim,govorim,istupam,zagorčavali su mi život još iz vremena puberteta.Što se događalo tada u situacijama u kojima me je hvatala panika,nije mi padalo na pamet.Kako mi je sad jasno.Strah pred nekim nastajao je iz razloga što sam pokušavajući biti idealna,a u nemogućnosti to biti,jer moji kriteriji su bili jako visoki ,a pred autoritetom koji je u stvari moja projekcija ideala,nisam mogla ostati na tako visokoj razini,takvom nivou.Tada bih pukla,postajući ono što jesam,a što ne smijem biti,osuđujući samu sebe takvu nedostojnu ideala.Osjećala sam se jadno ,loše,nastojeći pod svaku cijenu sakriti svoje stanje.Ne mogavši zadovoljiti svoje kriterije uhvatio bi me  strah da sam razotkrivena,da su drugi otkrili da nisam tako bajna i sjajna kakvom se silom nastojim pokazati.Strah da me se ne otkrije,ne razotkrije,ocijeni lošijom nego što nastojim biti, bila mi je danonoćna mora.Trudila sam se i trudila,ali nekako nisam uspijevala.Što sam se više silila biti takva kakvu sam se zamišljala,to sam bila neuspješnija.

-Uzaludan mi trud-ta misao je ,prvo je što sam si osvijestila

-Pa nemoj se onda truditi-bila je druga.

I tako je počelo.Počela sam popuštati.Propuštati stvari koje sam trebala napraviti.Jednostavno sam si rekla nešto moram promijeniti.Tako više ne može.Pa neka misle o meni što god hoće.Što ja imam od toga da me netko smatra savršenom.. Još mi samo može biti zavidan i ljubomoran.I zašto se  baš ja moram toliko truditi kad vidim druge da mogu biti spontani,opušteni,veseli,bezbrižni,bez straha što netko misli o njima.Pa što ako netko misli da sam glupa,pa čak i luda.Što onda.Napetost koju sam osjećala,a rezultat je nesrazmjera između moje idealne slike koju sam stvarala u svojoj glavi i one mene kakva ja jesam ,mučila me je.Uništavala mi život.Koliko sam krasnih stvari u životu samo tako pustila da prođu jer sam smatrala da nisu dostojne mene.Koliko ljudi koje nisam htjela upoznati,dok sam istovremeno patila jer me neki idealni, po mome, ne žele ni vidjeti.Osvještavanjem moje idealne slike,strahova,napetosti,malo pomalo počela sam prihvaćati samu sebe kakva jesam.A jesam neidealna,nesavršena.Ona koja priznaje ,a tko priznaje pola mu se prašta,da zna biti svakakva,da zna biti i ljuta i tužna i nesretna i neznalica i lijena ponekad, neuredna,mračna,pesimistična,bezbrižna,šašava.Takva kakva jesam  i kako se osjećam baš u trenu.A o budućnosti više ne brinem.Bit će što će biti.Nema više predviđanja,očekivanja da stvari budu upravo onakve kakve ja smatram da moraju biti.Da i one budu kakve jesu,a na meni je da ih dočekam i prepustim im se, jer sve je dobro,što god da mi se dogodi ,dobro je.Uglavnom nema više straha,jer nemam više idealnu sliku o sebi i svijetu oko sebe.Započinje vrijeme stvarnosti.Oslobađanje od ideala i idealiziranja  znak je sazrijevanja i odraslosti.Ovo je moje vrijeme,sad je moje vrijeme,nevezano za prošlost ili budućnost,nevezano od moga zamišljanja i idealiziranja.

Da se ne bi idealiziranje i sada uvuklo na mala vrata,priznajem da me još uvijek zahvati u svoje ralje,ali ja se brzo osvijestim,osvijestim što radim,da je to moj crni neprijatelj na djelu, pogotovo ako  osjetim strah. Imam ja još posla,ali krenula sam,pokrenula se ,sve više postajem ona koja jesam,a sve manje idealno,lažno,savršeno ja.