Dobro veče, svijete šareni, opijen razlikama međusobnim.

Ljubim ruke svakome, tko razlike ne vidi, jer ih zapravo i nema.

Ljubim ruke onim malenima, koji žive svoj život sretno, jer su shvatili da nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj, koji malo traži.

Nije bogat onaj, koji će posthumno sve svoje razdijeliti ubogima, nego onaj, koji u sadašnjem trenutku osjeti uzdahe onih, čija stvarna bijeda prevazilazi svaku pjesmu koja treba biti napisana.

Pjesnik A.B.Šimić je shvatio bit bijede stvarnih siromaha- onih, koji ni iznutra nemaju što dati, i svaki pokušaj dijeljenja ostaje jalov, jer nema duše u srcu koje gleda, a ne vidi, da je samo gladno i žedno.

"U siromaštvo gledah

i htjedoh da ga opjevam.

Al kad se dublje zagledah unutra

zanijemih

vidjeh:

Bezdana je bijeda!

Šta posta mojom pjesmom?

jedan pogled, uzdah

Sve ostalo mi osta izvan pjesme

neopjevano

To mogu samo ćutati"

(A.B.Šimić- "Post Scriptum)

 

Dobar veče, svima, koji ne pitaju što  da čine da baštine život vječni, i ne sablažnjuju se, kada im se kaže: "Ostavi sve svoje bogatstvo, i kreni zamnom..."

Jer, teško je shvatiti da je stvarno bogatstvo mogućnost prolaska kroz ušicu igle, jer ne posjeduje ništa što je ljepljivo, što se želi odnijeti u zemlju obilja, da bi se imalo još više..

Lakše će deva proći kroz ušicu igle, nego bogataš koji se hvasta onim što ima.

Zašto?

Sami prosudite.

Oni koji malo imaju, i to malo dijele sa drugima, baš na tim devama ulaze u kraljevstvo nebesko.

Oni koji se grčevito drže svoga zlata, postat će na kraju prazne pozlaćene biste, šuplje iznutra, bez ijednog traga života.

Sretan je onaj koji sve to gleda pogledom Svevišnjeg, koji voli jednako svu svoju djecu.

Možemo li biti kao On??

Imati sve, a ne imati ništa??