Sjećate li se petka i one moje rečenice….idemo dalje…..idemo li dalje?......Negdje oko 6h u petak popodne uzmem svoju knjigu da nastavim čitati gdje sam stala. A upravo čitam knjigu D. Berljaka  „Više od Everesta“ ( hrvatska ženska ekspedicija na vrhu svijeta)

I otvori mi se ovakav naslov,

„Vremenski prozor“

„Sastanak na kojem su djevojke trebale saznati hoćemo li prekinuti ekspediciju i otići doma ili nastaviti dalje ( hahah), usprkos današnjoj tragediji koja je zadesila susjednu ekspediciju i očiglednoj velikoj opasnosti od lavina u Ledenom slapu, nije dugo trajalo. Donio sam jedinu moguću odluku i rekao im – idemo dalje, sve do vrha Mount Everesta“…kraj citata.

I što bi vi sad rekli na ovo. Sinkronicitet ili ništa.

Nakon što sam se dobro nasmijala , zašutila sam da razmislim malo, je li ovo tek puka slučajnost ili postoji neki smisao. Ako postoji smisao a ja ga ne znam, onda kao da se ništa nije ni dogodilo.

Evo moga objašnjenja i nemojte se sad smijati to mogu samo ja. Kako je dobro smijati se sam sebi.( hahahahh).

Pa počnimo od „Vremenskog prozora“, planinarskim jezikom govoreći to znači čekati da se poklope najpovoljniji uvijeti za uspon na vrh, i ne smiješ pogriješiti jer od vrha onda ništa. Ako nisi dobro aklimatiziran, uzalud ti je i vremenski prozor, isto ćeš nastradati. I kada se te dvije mogućnosti poklope tek onda možeš reći….idemo dalje…..

Možda ću ja u skoroj budućnosti imati sličnu situaciju kada ću morati nešto čekati i pogađati trenutak ulaska u nešto ( nemam pojma što) i ne budem li dobro prilagođena tome (aklimatizirana) a reknem „ idemo dalje“, bogami možda krenem i nazad. Dakle, možda će me čekati neki trenutak odluke, izbora….ha što vi mislite o tome, ili ja previše mudrujem oko ničega. I je li ovo uopće za temu mjeseca, možda tek Zrnce za razgovor, ti su mi najmiliji.