Ne volim pisati o osjećajima koji nisu lijepi…a, jedan od tih osjećaja je i…tuga...

Zašto da pišem i potrošim stranicu papira o tom,nikad dobrodošlom osjećaju?

Ona mi je uvijek nepozvan gost…kao i svakom od nas…

Ona se uvijek ušulja,kriomice u moje stanje svijesti…

I dobro je ,dok je samo tu…jer ako se uvuče…u onaj nesvjesni dio,koji ne mogu  kontrolirati…u onaj dio mene ,što se nalazi ispod mojih grudi…tada osjetim njenu pravu snagu…

Tada mi riječi zastanu  u grlu …zanijemim …a pričala bi…

Pokušavam  govoriti,ali ona …tuga…mi  ne da…jer zna,ako ispustim glas,ako progovorim o njoj …zna da će izgubiti moć i da ću  vjerojatno …i u ovom susretu s njom ,ja izići kao pobjednik…

Tuge su različite…baš kao što su i radosti…

Jer ,radujem se lijepom danu,suncu,osmjehu djeteta …al radujem se  i onim slatkim usnama kad me  onako ,bezrazložno poljube…

Tako je i s  tugama…

Kad dođe,kad se provuče kroz one prolaze što ih nisam  uspjela zatvoriti…ne ostavlja uvijek isti trag…

Neki tragovi ostaju dugo …neki će možda i ostati da ih uvijek nosim sa sobom…a neki se izbrišu ,dobivenim poljupcem,… jednim iskrenim zagrljajem…ili jednostavno nestanu u sasvim običnoj izgovorenoj  rečenici ...što je ,on…onaj koga volim…izgovori  toplo i nježno…U rečenici „Nekako si mi tužna,danas.“

Tada  samo poželim  da se ušuškam pored njega …da osjetim toplinu njegovog zagrljaja ,jer… u njegovim rukama ,i one tuge što se čine  nepremostive ,one koje sam mislila da ih nosim zauvijek u sebi ,..čak i one …sagrade most …do izlaza iz mojih grudi…jer…

….On me čuje …i kad šutim…