Hvala ti, srce moje, što ne okljevaš,
što me hrabriš, što me vodiš ka istini bez laskanja, bez nagrade, bez neke navikom urođene vrijednote.

Hvala ti srce moje, jer iako imaš samo  sedamdeset zasluga u minuti, svaki tvoj grč je kao otiskivanje broda u širinu ocena, na otvoreno more, na put oko svijeta.

Srce je najsvetija posuda na svijetu, u njoj otkucava naš život ritmom sna koji sanjamo, to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ove večeri osvjetljene čudesnim suncem istine, izvire sveta krv našega života.
Mnoge katedrale u svijetu su izgrađene kao kopije te čudesne građevine izrasle u središtu ljudskoga tijela, kao što su i mnoga svjetska svetišta tek kopije tog neumornog radnika u našim tijelima.
Ne to nisu samo ona mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica, to su ona mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, to su ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak u kojem osjećam draži nastajanja novog osjećaja.

Srce hrani um, a univerzum čovjekova uma je središte univerzuma, iz kojeg se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila energija s najvećom brzinom i najvećom snagom LJUBAV.

U srcu, u tom najčudesnijem izvoru se sakrio izvor snova, iz njega se širi ljubav, u njemu su pohranjena sjećanja i emocionalna pamćenja. Kada stvarno naučimo slušati i gledati srcem osjeti ćemo i snagu svoje ljubavi i spoznati svoje trajanje na oštrici trenutka.

Hvala ti, srce moje
što me često
vidiš iz cjeline
čak i u snu posebnu.

Hvala ti srce moje što bdiješ nad mojim snovima, hvala ti srce moje što mi poklanjaš krila za let ka još ne pronađenom izvoru

LJUBAVI, SREĆE I ŽIVOTA

hvala ti srce moje!!!!

Iako je to zastrajelo mišljenje, iako znamo da sve što osjećamo zahvaljujemo čudesnim svezama u mozgu, iako mislimo da je mozak tvornica snova i ljubavi, mi ne osjećamo otkucaje mozga nego srca.
Mozak ne osjeća, mi mozgom osjećamo, prolazi mi misao kroz glavu.
Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća?

Hvala ti, srce moje,
što sam se probudila,
i mada se ovaj mjesec bliži kraju,

mada se bliži nedelja, dan odmora, ova je nedelja  prelazak u drugi mjesec, mjesec pobjede nad tugom i strahovima
koji su mi pod rebrima trajali kao naizgled običan, svakodnevni osjećaj.

Prisjećam se trenutka kada su zadnje sekunde prošle godine prelazile u nastajanje nove. U tom treptaju oka se osjećajem nađoh u katerdrali u kojoj sam krštena. Pričinjalo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
"Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući to čudesno mjesto, da mogu u sebi oživjeti Odiseja bez da proživim njegova stradanja, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu ..........
I osjetih sjedinjenje sna i jave. U tom osjećaju se u tom trenu skupila cijela povijest univerzuma.To je bio trenutak čarobnog sjedinjenja sa novim osjećajem, osjećajem SLOBODE, osjećajem koji je izrastao iz jedne jedine rečenice, njegove rečenice:

"Rekli su mi da ću živjeti"

U tom trenu, u sekundi koja je najavila ulazak u novu godinu osjetih kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive.

Svitanje nove godine zaustavljeno u trenutku spoznaje  je postalo maglovita slika do tada neviđenog, čudesna slika koja se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore.

"Ovo je početak svijeta." pomislih zasljepljena ljepotom, još uvijek nespoznatljivog, čuda koje se upravo događalo u mom srcu.

Pred očima srca se ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma iz koje su mi se smiješile BOŽJE OČI.
Točka zasja kuglom koja se širila dok su kroz nju prolazila stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova. Izgledalo je kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost.
U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva.

U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni.

A melodija rečenice koju dobih kao najvredniji dar koji sam mogla poželjeti, rečenice koja mi je dočarala čudesnost jednog novog osjećaja.

"Ja ću živjeti" treperi još uvijek u mom srcu i pretvara ga u izvor bezgranične sreće.

Večeras se prisjećam trenutka u kojem je stara godina odlazila i nova dolazila, prisjećam se tog raskrižja tuge i sreće, treptaja oka u kojem je ljubav dokazala svoju snagu i povela nas na ovo čudesno putovanje čudesima ovog novog osjećaja, osjećaja koji se ne može opisati riječima, osjećaja koji se samo može osjećati i živjeti kao draž NOVOGA.

Svima bolesnim ljudima na svijetu želim da spoznaju DRAŽ NOVOGA, svim ljudima svijeta želim da u ozdravljenju sebe ili drage im osobe dožive ljepotu istinskog postojanja u draži novoga osjećaja slobode.