Ma kao da je u njemu bilo najmanje 30 kilograma!

Sa nekoliko dobrih zamaha uspjela sam ga prebaciti preko ramena, nakon što sam kao opržena iskočila sa stolice, čuvši taj grozno drečavi zvuk  alarma za reanimaciju.

Tko je samo došao na ideju da umjesto jedne zgrade napravi njih nekoliko u nizu, složene po nekom komičnom rasporedu, bez imalo logike i suosjećanja za one koji u takvim situacijama moraju trčati, natovareni poput mazge ruksakom , natrpanim svim i svačime?

Već sam se u zaletu spotakla i opružila koliko sam duga i široka. Ne znam bi li se uopće uspjela podići od bola u koljenima, da se pri ruci nije našao jedan član posjete, spreman da mi pomogne.

Samo sam kratko protljala koljena i pod teretom nastavila dalje ubrzanim korakom, šepajući....

Znoj me oblio kad sam na terminalu vidjela mjesto odredišta.....Čekalo me tri dana jahanja....Trebalo je dugim podzemnim hodnikom doći do izlaza, preći preko ceste..pa u drugu zgradu, stepenicama na treči kat.

Disala sam poput parne lokomotive, svakim korakom sve više pogrbljena . Po stepenicama umalo nisam išla četveronoške dok su mi koljena klecala.....

Uletjela sam u sobu bez daha, pitajući se komu bih ja takva sada mogla biti od koristi.

Čini mi se da je to isto pitanje mučilo i pacijenticu, ispruženu na podu, sa masom težom od sto kilograma.

U sebi sam klela nesposobnost kolega da sami izađu na kraj situacije jer   očito nije bilo takvog razloga  za alarmiranje.

Žena me gledala širom otvorenih očiju punim suosjećanja...

" Ajme sestro, vi izgledate kao da Vas je šleper pregazio"

" Ma daje šleper, nego ovaj prokleti ruksak, koji mi je gotovo odvalio ramena!", govorila sam  u stankama, trljajući si koljena.

" Meni se čini da je prije Vama potrebna pomoć. Ja mogu čekati. Dalje od poda više ne mogu pasti."- govorila je ona , naslonjena na hladne pločice male kupaonice.

"U mojoj ladici imam Voltarena. Namažite si koljena."-reče mi puna brige ..

" Ma proći će to. Nije mi prvi puta.....Nego da mi Vas prvo podignemo."- odgovorila sam, pogledom tražeći mjesta za manevriranje...

Zbunjen situacijom , jedan mi kolega pokuša pomoći.......Očito nevičan takvoj situaciji, sa predoziranom snagom povuče me prema gore....i moja glava osjeti tupi udarac...Pogodila sam ga direktno u nos, od čega me glava zaboljela.....

Sada je već postalo smiješno...Ja sam se držala za čelo , a on za svoj nos sa suzama u očima....

Od udarca našla sam se ponovo na podu dok mi se tijelo treslo od smijeha....

Ovo je trebalo snimati!

Trebale su mi još dvije ruke da da izađem na kraj s modricama....I još dvije da konačno riješimo problem zbog kojeg sam se osjećala kao ranjenik poslije teškog pohoda na neprijatelja...

Dobrih dvadeset minuta natezanja...povuci-potegni iz šah- mat pozicije. Mislim da se arhitektu toga dana dobro štucalo. Dao Bog da više nikada ne kreira tako uske prostore.....osim svog vlastitoga.....

Izašla sam iz kupaonice oznojena kao da sam cijeli dan kopala na najjačem suncu....

Netko mi je u ruku stavio hladan obog..Hodala sam teturajući sa krpom na čelu , vukući ruksak sa sobom...

Vrativši se na odjel, nitko se nije usudio ništa pitati. Mogu si samo predpostaviti koje su im misli prolazile glavom kad su me gledali zavaljenu na stolici sa oblogom na glavi.

Neko je vrijeme vladala mrtva tišina.....Znala sam da će poslije toga uslijediti smijeh.....I sama sam bila na rubu da odvalim, predpostavljajući   koliko smiješno izgledam....

Zazvonilo je zvonce u sobi 216. Uz stenjanje sam se podigla, vukući noge za sobom....

" U kojoj ste Vi to borbi danas bili?"- upita me pacijent kada me ugledao.

" Da Vam iskreno kažem, ni sama ne znam više..." odgovorila sam dok mi je u glavi tutnjalo....."Onaj gore samnom  igra neke čudne, bolne i smiješne igre istovremeno....."

"Hm...da..."- rekao je.

Vani je zagrmljelo. To se On garantirano grohotom nasmijao...

I ja sam se. Drugo mi ionako nije preostajalo...