Cijene skaču brže od političkih izgovora, stežući narod kao omču oko vrata. U zraku se osjeća miris ustajalog znoja i neizgovorene panike, dok ljudi prevrću džepove, tražeći ne novac, već nadu, dok elita skladišti bogatstvo u sefovima obloženima krvlju. Njih ne muči glad, ne poznaju zebnju pred blagajnom, ne brinu za sutra jer za njih sutra uvijek donosi više. Njihova jedina dilema jest koliko mogu utrpati u džepove prije nego što kula od karata padne. U međuvremenu, jedan od njih smiješi se , osmijeh mu je oštriji od noževa koje zabija u leđa. Sve je to za njega samo igra , brojevi na ekranu, nule na računu, dok se narod pretvara u decimalu.

Jaz između njih i ostatka svijeta više nije provalija , to je crna rupa bez dna, iskopana lopatama pohlepe. Kradu i kad spavaju, pljačkaju dok nas uvjeravaju da su naši spasioci. Zrak u njihovim prostorijama zasićen je skupim parfemima koji ne mogu prikriti vonj truleži njihovih djela. Pohlepa im curi niz brade dok gutaju ostatke lažne demokracije, a uz to probavljaju i pravdu, istinu i dostojanstvo. Majstori su manipulacije , od krađe prave inovaciju, od pljačke investiciju, od propasti reformu. I dok s govornica sipaju besmislice o "novim prilikama" za "sposobne", sami postaju najbolji dokaz da nesposobnost nije prepreka za uspjeh , dapače, to je kvalifikacija.

Ali problem s vukovima u odijelima jest što ne znaju stati. U početku su se hranili narodnom šutnjom, ali apetit im je narastao. Više im nije dovoljan samo novac , žele poslušnost, žele strah, žele apsolutnu kontrolu. Gradom odjekuju tupi zvukovi zatvaranja blagajni i tihi uzdasi onih koji više nemaju što kupiti. Patokracija nije anomalija, to je pravilo. Ovo nije sustav koji je slučajno nakrivljen, već dizajniran da gazi. U njemu ne napreduju najbolji, već najbesramniji. Pravda je sahranjena pod slojevima birokratskih laži, a istina obješena na konopcu cenzure. Oni ne upravljaju razumom, već surovom bezosjećajnošću.

I tu dolazimo do poznatih likova. Onaj „stručnjak“ koji ne vidi ironiju u tome što provodi reforme dok mu u ladici leže bonovi za luksuzna putovanja. Njegova je filozofija jasna: „Nema napretka bez žrtve.“ Naravno, uvijek tuđe. Ili onaj drugi, koji ne vadi riječ „transparentnost“ iz usta, dok istovremeno ispod stola potpisuje ugovore koji poklanjaju budućnost nekolicini, dok je ostatak gubi zauvijek.

Ali svaki sustav, ma koliko se činio neuništivim, ima jednu manu , prevelika moć stvara preveliko samopouzdanje. A kada se vukovi prejedu, postaju tromi, spori, neoprezni. U zraku se osjeća težina, miris prašine koja se diže s cesta dok narod nečujno skuplja hrabrost. Prvi znak otpora nije eksplozija, već nešto suptilnije , umorni pogledi u trgovinama, šapat koji se više ne boji. A onda dolazi vrisak. A onda dolazi lom.

Stolovi se prevrću s treskom koji odzvanja ulicama, ostavljajući iza sebe krhotine moći koja se nekada činila neuništivom. Gust oblak prašine puni pluća, okus gorčine taloži se na jeziku, a oni koji su vladali strahom prvi osjete njegovu oštricu. Vukovi koji su desetljećima grabili sada su plijen , ne od naroda, već od vlastite lakomosti. Jer kad stado postane čopor, lovac postaje lovina.

Njihove ruke, preteške od zlata, jednom će zadrhtati. A provalija koju su iskopali? Dovoljno je široka da proguta i njih. Jer u tami ništa ne raste , osim sjemena koje će kad-tad probiti beton.

Matija Gerić