Volim da čitam i to mi je hobi. Ali pored teoretskih, trudim se da radim i praktične stvari, čisto radi ravnoteže duše i tijela.
Tako sam pored mnogih knjiga o svemu i svačemu, uzimao i časopis "Sam svoj majstor".
U tom časopisu bilo je puno informacija o raznim popravkama u kući, uštedama energije, izgradnji svega i svačega.
Većinu tih članaka sam pregledao i časopise ostavljao, tek onako - nek se nađu, ako zatrebaju.
Tako sam jedne prilike poželio da nabavim psa. I to ne običnog, nego vučjaka stručno zvanog:"Njemački ovčar":
Raspitivao sam se i tražio oglase gdje da ga nabavim. To je čuo i
jedan moj komšija i došao kod mene i rekao mi da ima štene za mene.
Otišao sam kod njega i u dvorištu ugledao ženku njemačkog ovčara. Iza nje je bilo nekoliko štenaca.
Komšija je rekao da sebi izaberem jedno i da mi ga poklanja.
Obradovao sam se ispunjenju moje želje,a jedno štene je dogegalo do mene i odmah sam rekao:"evo, ovo je moje".
Štene je brzo raslo i za nekoliko mjeseci je i odraslo. Bilo je veličine Njemačkog ovčara.
Čak je i dlaka nekako bila ista. Samo uši šteneta nisu htjele da se usprave, nego su ostale onako prelomljene.
Bio sam pomalo razočaran, jer sam shvatio da štene nije čistokrvno,
nego križanac, ali mi je već priraslo srcu, pa sam se pomirio s tim.
Psa sam nazvao Džoni i naučio ga nekoliko stvari. Naučio je komande:dođi, sjedi, skoči,lezi, trči.
Naučio sam ga i da se bori. Obukao bih na sebe dvoje - troje pantalone i isto toliko starih jakni.
Stavio bih rukavice i počela bi borba. Džoni je naučio da napada i da se brani, a i ja sam naučio kako psi napadaju i koje su im slabe tačke.
Stigla je zima, a Džoni je bio bez kolibe. Sjetio sam se da u jednom časopisu ima plan za pseću kućicu.
Pronašao sam časopis i prihvatio se posla. U dvorištu je bilo puno dasaka, pored tek izgrađene nove kuće.
U očevoj radionici imao sam sav potreban alat:čekić, kliješta, eksere, vijke, ručni električni cikular i sve drugo potrebno za gradnju.
Brat je priskočio u pomoć i za pet - šest sati koliba je bila gotova. I to baš kao u časopisu.
Iznad vrata kolibe urezao sam i obojao natpis:"Džoni".
U toj kolibi Džoni je proveo svoj vijek oko dvanaest godina.
Poslije Džonija, u toj kolibi je živio jedan"Garov", pa jedan"Bili",Zatim "Lesi". U kolibi je jedno vrijeme stanovao i jedan lovački pas.
Bio je neobično visok i zvuk njegovog trčanja čuo se kao konjski topot, pa smo ga jednostavno zvali:"Konj".
Sada u kolibi živi pas po imenu:"Medo". Medo je velik skoro kao šarplaninac, boje dlake kao u medvjeda pa je po njoj i dobio ime.
Koliba je još uvijek čitava, samo je riječ "Džoni" iznad ulaza skoro izblijedila.
Samo je moje sjećanje na Džonija još uvjek svježe, i ponekad mi se učini da u daljini čujem njegov lavež.