Onu večer kad sam primio udarac u stomak, koji me gotovo presavio na dvoje, poput džepnog nožića, udarac u obliku brzojava, koji mi je uručen dok sam upravo sipao zlatno-crno ulje u nezasitan brodski stroj, ostalo mi urezano u sjećanje, neizbrisivo, za uvijek i, od tog trenutka, svaki put kad vidim brodsko ulje, sjetim se brzojava, njegovog sadržaja, svoje reakcije, svojih osjećaja, sjećam se svega što bih želio zaboraviti.

   Nadia mi javlja da se udaje, odlučila se na to nakon dugog razmišljanja i predugog očekivanja mog javljanja, koje nikako da se dogodi. Dozlogrdilo joj biti sama i javlja mi, jer smatra da je onih naših zajedničkih, ako se tako može reći, pet godina na to obavezuju. Gledam u komad papira koji je zaključio jedan lijepi dio mog života i primjećujem da podrhtava. Lažem sebe da je to zbog brodskih strojeva, koje sam upravo podmazao i koji neumorno bez prestanka rade već peti dan za redom: približavamo se Galvestonu, Texasu, Divljem zapadu. U stvari, podrhtava moja ruka: drhtim čitav, boga mu! Zašto ne priznati istinu?

   Postajem svjestan da osjećam za nju mnogo više nego što sam mislio, ili još bolje i iskrenije, što sam se nadao da osjećam. Varao sam samog sebe, donekle, ne sasvim varao, ali jesam. Lijepo mi je bilo sa njom, znala je što volim, naučila mi ugoditi, natjerati me na jecaje užitka. Pod njenim sam se dugim prstima izvijao u slatkom zanosu. Znam da će mi to nedostajati, ali znam i ovo drugo: potisnuti ću njeno nedostajanje! Neću previše patiti! Pronaći ću neku drugu, zamjenu, ima riba u moru...

   - Što ti je? - pita me drugi strojar sa kojim sam u "gvardiji", kako zovemo stražu. - Je li ti netko umro?

   - Zar tako izgledam?

   - Baš tako! - kaže on posprdno: lukavac jedan, naslutio je u čemu je stvar i podbada me.

   - Sutra u luci častim - obavještavam ga. - Oplakivati ćemo moju staru ljubav.

 

   Opravljam se. Munjevito. Već sam toliko burbona sasuo u sebe, da više ništa ne osjećam i ni za što me više nije briga. Svijet je lijep, prepun pića i žena i na meni je da samo raširim ruke i zagrabim koliko želim, koliko mogu, koliki mi je apetit! A apetit mi je nezasitan, počinjem to polako i bolno shvaćati! Kad volim, volim duboko! Kad patim, patim patnički! Krvavo! Svaka me žilica boli! Kad pijem, pijem luđački, samouništavajući. U stvari, čitav je moj život samouništavajući, odjednom mi ta istina bljesne na dnu čaše u kojoj ima još malo burbona. Velikom brzinom jurim prema smrti, prema zaboravu. Kažu da je oblokavanje mala smrt. I u pravu su, da znate! Osjećam se mrtvo i žalim samog sebe. Netko od posade stavlja slijedeće tri čaše ispred mene: večeras naručujemo uvijek po tri čaše odjednom! Trudimo se nadoknaditi propušteno. Pijanom lucidnošću, u meni jedan slabašan glas pjeva kako se nikad ništa ne može nadoknaditi. Nema zamjene za Nadiu. nema zamijene ni za što! Pijani filozof!

   - Kako se osjećaš? - pita me drugi strojar Jorge, Grk, sa kojim sam sprijateljio.

   - Sve je OK - kažem mu umirujući.

   - Tamo su ti telefonske govornice - reče mi on ljubazno me gledajući i pokazujući rukom: više sam tim pokretom shvatio nego zahvaljujući njegovim riječima; ne govorim savršeno engleski, samo za brodske potrebe. - Ako misliš da će ti biti lakše, nazovi je.

   - Ahhhhhhhh! - kažem sa grimasom gnušanja: pijana muškarčina. - Tko je jebe!

   - Ti sigurno ne! - kaže Jorge uz grohotni pijani smijeh, koji zarazi sve oko sebe, odjednom se svi smiju, a nitko ne zna točno zbog čega.

   Njegove mi riječi ne izlaze iz pijane glave. Mjerkam jednu obučenu u crne traperice i zelenu košulju, kosa joj crna, vrlo kratko podrezana, oči krupne i radoznalo pilje u mene. Dok je mjerkam i pitam se da li joj pristupiti, što ona očigledno očekuje, tijelo joj to govori, pozivajući osmjeh, misli mi blude prema telefonskim govornicama, udaljene samo oko dvadeset metara: lokal je ogroman i ima čak pet barova u obliku potkovice. Oko svih pet potkovičastih barova naguravaju se žedni i zabave željni ljudi: radni je dan završio, noć je prepuna obećanja i zove nas svojom tajanstvenošću. Svi galame, svi piju, glazba trešti, sve se zahuktava ludom brzinom. Noćni provod! Bijeg od sivila svakodnevnice! Jorge mi ubacio bolno-misaonu bubu koja sad neumorno, uvijek iznova bubnja u mojoj glavi, teškoj od burbona i piva: nazovi je! Što čekaš, nazovi je. Dosadna buba, uporna buba. Glas je i dalje uporan i usprkos tome što aktivno učestvujem u razgovoru, u stvari ni ne znam o čemu govorimo, samo trusim burbone i mislim na Nadiu, na to kako mogu jednostavno ustati, reći da odlazim u muške prostorije i nazvati je, čuti njen glas, reći joj...

   - Moram na pražnjenje tanka - kažem društvu, koje malo obraća pažnju na moje riječi.

   Polako, pijan sam i teško kontroliram korak, još uvijek mi se čini da pod izmiče i podrhtava: njegova mi je stabilnost strana. Pijanom lukavošću, za slučaj da me netko prati pogledom, odlazim u toalet, praznim se, gledam se u ogledalu i smijem se sebi, svom uzbuđenom izgledu. Naginjem se nad umivaonik i dobro se ispljuskam ledenom vodom, brišem lice papirnatim, jako mekim ubrusom i izlazim bistrije glave, pijan još uvijek, naravno, ali čistih, kristalno jasnih misli!

   Odlučnim korakom prilazim prvoj u dugom nizu telefonskih govornica, izvlačim pregršt kovanica i biram broj. Jednim okom pratim događaje za našim šankom. Dobro je, nitko ne obraća pažnju na mene, zabavljeni su požudnim ispijanjem čaša. Telefon zvoni, zvoni, zvoni...čitavu vječnost, čini mi se, a zatim iznenada:

   - Halo? Tko je?

   Ponavlja se udarac u moj želudac: drugi u drugom danu, jednako bolan kao i prvi, ako ne još i bolniji.

   - Halo? - Nadiin mi glas para dušu, miluje uši, nagoni na davna sjećanja. - Ako se ne javite, spuštam slušalicu.

   Ne javljam se. Umjesto javljanja, osluškujem njen glas, njeno disanje i zamišljam je kako stoji pored telefona koji je pored televizora i gleda na ulicu koja se vidi kroz prozor. Slika kojoj sam često prisustvovao. Ali više neću. Nečujno se, u mislima, opraštam sa njom: zbogom, Nadia!

   Nadia spušta slušalicu: spuštam je i ja, polako, usporeno, smješkam se sjećanju na njen glas, mek i topao i vraćam prema burbonima i Jorgeu, koji razgovara sa onom djevojkom, sa kojom sam izmjenjivao poglede. Upoznaje me: ime joj Avalon i zadržava ruku u mojoj više nego što je potrebno. Znam da mi daje do znanja kako joj se dopadam. A što se događa sa mnom? U meni? Nešto vrlo čudnog! Po prvi put u svom životu pomišljam na apsurdno: kako ne otići u krevet sa lijepom ženom i pri tom je ne uvrijediti. Upotrebljavamo jednostavne, kratke rečenice, iz obzira prema mom oskudnom poznavanju jezika i izmjenjujemo podatke jedno o drugom. Saznajem pri četvrtom burbonu da ima dvadeset i tri godine i radi u blizini. Pri šestom burbonu pada mi genijalna misao na um! Jednostavno ću odglumiti veliko pijanstvo, srušiti se na pod koji je blistavo sjajan pod svim tim raskošnim osvjetljenjem koje sjaji sa visokog stropa i sa tim lukavim činom riješiti sve svoje probleme: neću uvrijediti lijepu Avalon, izbjeći ću čin za koji nemam volje. Sačuvati muškaračku čast!

   Izvodim predstavu poput pravog glumca: ispijam još jedan burbon, tko zna koji po redu, polako odlažem čašu na šank i, praćen gromoglasnim smijehom polako klizim na pod, usprkos pokušaju Avalon da me zadrži na stolici.

   - Gotov je! - kliče Jorge pijano. - Gotov sam i ja! Vodim ga na brod!

   Nose me na ulicu, gdje taksisti čekaju pijane mušterije, uz razdragani smijeh, a ja, kao kroz maglu vidim razočarani pogled Avalon, a zatim, polako, to se lice poče pretvarati u neko drugo i nije to više Avalon, gledam Nadiu: crna joj kosa uokviruje lijepu glavu poput slike, a njene me zelene oči posute crnim točkicama gledaju odobravajući.

   Nisam smogao snage zamijeniti je ove noći.

 

Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.