U ranoj mladosti filali su me sa time da su svi crkvenjaci duhovnjaci, no na svojoj sam koži sasvim suprotno osjetila. Moju razigranost i veselost, brbljavost i radoznalost ,pripisivali su samom vragu i svom su me silom htjeli preodgojiti u stilu " časne sestre".
Moja se priroda svom snagom protivila tomu, i dalje sam trčala hodnicima, glasno se smijala, brbljala.
"Od nje neće biti ništa!" govorili su i digli ruke od mene.
I hvala Bogu da su konačno došli pameti jer bila bih jedna od onih "časnih" koje su više po ulici nego u crkvi. Ljubiti samo Boga, zaručiti se sa vizijom Isusa, nikako se nije uklapalo u moju predodžbu o svijetu i življenju. Pogotovo ne onda kada je pokraj mene na vjeronauku sjedio dječak velikih zelenih očiju i dugih tamnih trepavica.Ah......još sad mi srce ustrepta kad se sjetim njega.
Onda je došlo vrijeme sazrijevanja.
Svi su čitali neke čudne knjige i duboko i preduboko filozofirali do kasno u noć o putu u duhonovnost.Pritom su tako glasno diskutirali, razmahali se, uvredljivo odgovarali, da mi se to nije činilo nimalo u skladu sa duhovnošću. I opet svi ti putevi vodili su u Rim, tj crkvi. Bila sam ponovo na početku.
Neko sam vrijeme mislila: " E jadna li si mi ti. Od tebe nikada duhovna osoba. Ne ideš u crkvu, ne glancaš klupe u njoj...ne prebireš po krunici u prvom redu, dok očima zvjeraš po crkvi tko je došao, sa kime, kako je obučen, koliko se dugo moli.
Pala sam u komu , razočarana. Izbjegavala sam sve one razgovore koji su u tom pravcu vodili. I naravno i dalje živjela po svome, uz dobru dozu smijeha, poput tableta , najmanje 3x dnevno.
I začudo, svi su se napijali sa moga izvora. I oni tzv. duhovnjaci i oni koji su bježali od crke kao vrag od tamjana.Tek onda sam bila zbunjena...do kraja.
"Čudni su putevi Gospodnji!", rečenica je koja se provlači kroz naš život, posebice moj, te su me moji putevi odveli u neke druge svjetove, gdje sam se susretala sa raznim kulturama i religijama i upijala poput spužve sve ono što sam smatrala " duhovnom nadogradnjom" u želji da i ja barem vrškom prstiju dotaknem " duhovnost".
Ali, kako biti duhovan u ovom materijalnom svijetu danas, punom primamljivih ponuda, izazova?
Čega se odreči, kako živjeti?Bez određenog komfora ne mogu.Bez novaca , samo od krumpira, živjeti još manje. Što mi je stvarno u životu potrebno kako bih bila zadovoljna, onako duboko u sebi?
Počela sam se povlačiti u tišinu, osluškivati unutarnji glas, kojeg sam neko vrijeme ignorirala. zapostavljala.Nisam dobila sve odgovore na moja pitanja, no osjećala sam unutarnji mir. Nema ljepšeg od toga.Ni onog, prihvatiti sebe onakvog kakav jesi i živjeti u miru sam sa sobom.
Paralelno s tim sve manje sam imala i imam potrebe za onim materijalnim, vesele me tako male stvari.Razveseli me jutro, ma kakvo ono bilo, i na sav glas kažem svima:"Dobro vam jutro!"
"Ma koju drogu to ti uzimaš svaki dan da već od ranog jutra cvrkućeš?", pitaju me redovito na poslu.
"Vi ste moja droga!" odgovaram im svaki puta.
Nije mi jasno kako ne razumiju da me veseli rad, druženje, dijeljenje. Bez toga ja bih samo vegetirala.Samim tim da sam se probudila , progledala, rastegnula, čini me sretnim. Pa ja živim! Zar nije to dar kojem se treba radovati?Zar nije svaki dan zbog toga poseban blagdan?
Već dulje vremena se osjećam poput"čardaka", ni na nebu, ni na zemlji. Taman kada se uklopim u onaj svijet u domovini, pakiram kofere i u slijedećem sam trenutku u drugoj zemlji. Dok hodam stepenicama na treći kat, šlepajući prtljagu i dišući poput parne lokomotive, a pristigla pošta mi pada po stubištu, mislim si , Bože gdje stvarno pripadam?No slijedećeg trenutka, čim otvorim vrata svog stana, osjetim poznati miris, prošećem pogledom po dnevnom boravku,čujem tišinu kako mi kaže: " Dobro došla!Opusti se i uživaj!"
I uživam, doista.Sa smješkom promatram slike mojih kćeri na komodi, nekako mirna u sebi. Daleko su, ali znam da je sve u redu.
Čudno , kako se ljudsko biće brzo može prilagoditi nekim drugim mjestima, kulturama, jeziku, običajima....situacijama.
........................................................................................................................
Hm.....što sam sada htjela reči.....eto opet sam zbunjena.....izgubila sam nit....
Ah, da...je li to put u duhovnost? Ima li nekih pravila kuda krenuti, u kom se pravcu razvijati? Što slušati, što prihvatiti? Svakako znam jedno! Religija sa tim nema nikakve veze, a ljudi to ćesto brkaju.Za mene je to put svakog pojedinca, sasvim individualno, put ka samome sebi....
I da ne duljim jer znam se dobro...opet bih se izgubila..... Ne zamaram se više pitanjima.Živim po svom uvjerenju, po svojim moralnim načelima.Ne smeta me odstupanje drugih, trenuci samoće. Znam što želim i u tom se pravcu krećem.Ne uzimam drogu, nisam u transu, a ipak, osjećam se dobro:)))