Duhovni čovjek je onaj koji je uvijek trijezan, onaj koji se ne da opiti ničim pa ni bilo kakvom religijom. To ne znači da on ne smije pripadati nekoj vjerskoj zajednici, naprotiv, često je dio vjerske zajednice, ali on ostaje trijezan da ne postane dogmatik i fanatik. On vjeruje u Boga i sam bira put do Boga i povezuje se s njim. On mora biti čvrsto povezan s izvorom božanske ljubavi i dobrote i taj izvor pronaći u sebi, jer će iz njega teći sve njegove misli, riječi, osjećanja, odnosi i djelovanja. Taj izvor se mora zvati LJUBAV, jer samo je jedna Istina i jedan Put do Boga, jer „Bog je Ljubav“, sve drugo je laž. On neće osuđivati i optuživati druge, uvijek će preispitivati sebe i tražiti svoje pogreške i propuste i uvjek će težiti rastu u vjeri i ljubavi. On neće razlikovati ljude po tome kojem narodu i vjeri pripadaju i koje su boje kože, već će mu biti važno saznanje da su svi božja djeca koju Bog jednako voli i želi njihovo spašenje. On se ne stidi svoje vjere, već slobodno govori o njoj, ali nikad nikog neće prisiljavati da vjeruje kao on. On je vrlo osjećajna osoba, srcem će plakati s plačnima i radovati se sa radosnima. On živi u svijetu, ali nikada nije dio svijeta u njegovoj pohlepi za bogatstvom, moći i vlasti, njegovoj mržnji, nepravdi i prevarama svake vrste. On je osoba koja se uvijek zna radovati i zahvaljivati Bogu za sve i hrabro podnositi sve životne teškoće koje mu se ispriječe na putu. On se uvijek uzda u Boga i moli njegovo vođstvo. On radi za Boga tako što nastoji pomoći u svemu i svima oko sebe, on traži prilike za to i pomaže koliko može. U ophođenju s ljudima je uvijek blag, ali pravedan i istinit. Svima upućuje osmijeh i lijepu riječ i nikoga neće svjesno uvrijediti. On se čuva od zla i sklanja od zlog, ali se neće nikada svetiti, jer osveta je Božja. On cijeni i voli svoj život i svoje tijelo, jer to smatra svetim Božjim darom i prebivalištem Božijeg Duha i nastoji da ga čuva koliko je u njegovoj moći. Isto tako voli i cijeni i život bližnjeg svog. On koristi život da što više nauči o svemu iz iskustva drugih. Nastoji da je preko svih čula što više u dodiru sa fantastičnim Božijim djelom i darom – prirodom, jer smatra da je i on dio nje i nikad se ne može dovoljno nadiviti njenoj čaroliji. Nastoji da je očuva tako savršenu i druge uči isto to.

Ne boji se ničeg, jer „strah ima muku“, uzda se u Boga i predaje mu put svoj. Ne zavidi već uvijek drugima želi sve samo najbolje. Ne ljuti se, ali može da ukori i posavjetuje. Ne hvali se, ali često pohvaljuje, lako prašta, jer je milosrdan. Nikada ne prebacuje krivicu na drugoga ni za kakav svoj postupak, već sam preuzima odgovornost za sva svoja osjećanja i ponašanja. On čvrsto stoji u vjeri i nada se. Duhovnost je put ka Bogu koji mnogi traže i nalaze, ali malo ih je koji na njemu ostaju čitavog svog života. Lagala bih kada bih rekla da sam sve ovo ja smislila, da je ovome izvor moje srce i um. Svemu ovome me je naučio moj veliki duhovni učitelj Isus. Hvala mu. Za svoju vjeru čovjek treba neki temelj, oslonac. Knjige koje su prošle rigoroznu vremensku provjeru i ljudsku kritičku osudu i opstale, dosta su pouzdan oslonac za vjeru. Svako ima mogućnost da bira po spremnosti i otvorenosti svoga uma za određenu stvar. Da li mogu reći da sam ja duhovna osoba? Mislim da učim da koračam tim putem i uvijek mi se otkrivaju nove i nove stvari koje kod sebe trebam da promijenim i popravim, moram neprekidno da tražim i da učim...----- Svi smo se rodili i svi bili male nevine bebe, kao čiste, bijele stranice neotvorene knjige, spremne da upiju sve što na njih padne. Neki su rasli sa više ili manje ljubavi a neki bez ljubavi, ali to nije bio presudni faktor koji je odlučivao šta će ko postati, kakva će postati njegova vizija svijeta i kakav će karakter izgraditi. Da li su svi zli ljudi u istoriji čovječanstva bili nevoljena djeca?  Šta je to uticalo na stvaranje čovjeka ovakvog i onakvog, čovjeka ljubavi i čovjeka mržnje? Istorija čovječanstva je puna mraka, puna zla. Otkud toliko zlo? Šta je ta neispisana čista bijela knjiga nevinog djeteta upijala u sebe? Kakve crne mrlje su je uprljale, koje mastilo je zacrnilo i uništilo njenu nevinost. U ovaj naš svijet posijano je sjeme dvije oprečne sile, sile zla i sile ljubavi. Jedna se zove Đavo a druga Bog. Dvije sile i svaka nastoji da pridobije što više pristalica. Na svakom je da odabere. Sila zla se trudi da se predstavi kao Bog, ona vara svijet i za neke je ona bog. Kako  se u ime boga ubija i u ime boga čine najveća zla na svijetu. Ljudi su prevareni. Mnogi hrane svoje duše iz zatrovanih izvora mržnje, sile I straha. Mnogi niti nemaju priliku da do drugog izvora i dođu. Od malena ih samo truju, a oni žive u ubjeđenju da se hrane pravom hranom. Mnogi i ne znaju šta je prava ljubav. Njihov ljudski razum im ne može u tome pomoći. Kako su ljudi uopšte i naučili šta je prava ljubav? Valjda se sam Bog za to pobrinuo I poslao je proroke i Mesiju da svojim životom dokaže šta je ljubav i nadahnuo je ljude svojim Duhom da napišu riječi poruke o ljubavi, koje će se trajno čuvati i prenositi iz naraštaja u naraštaj. Ali, ni onaj zli nije spavao i on se dobro potrudio da napravi zbrku, da ljude navede da pogrešno tumače I pogrešno razumiju napisano. Ipak, pojam one prave ljubavi nikada se više ne može izbrisati. I oni koji iz protesta zbog napravljene zbrke, ne žele da čuju za Boga, prihvatili su pojam ljubavi i ne znajući odakle. Zato, jako je važno iz kojeg izvora napajate svoju dušu. Izvor ljubavi mora biti otvoren za sve ljude podjednako. Treba se svako dobro preispitati i analizirati svoje stavove, poglede, osjećanja, misli i djela i vidjeti da li je na pravom putu, da li taj put vodi ka Bogu, ka Ljubavi. Onaj ko se nađe na takvom putu, znaće da ga vodi Božji Duh, da postaje duhovan. Možda će biti bijela vrana u svom jatu i naići na protivljenje i osudu, ali, on će biti sretan što je na Božijoj strani. Mnogi ljudi iz različitih razloga traže Boga. Mnogi padnu nisko u najveću ljudsku bijedu, predajući se raznim opijatima sa podsvjesnom željom da nestanu, da ih nema, ali i takve često Božiji Duh pronađe i pomogne im da ustanu iz mrtvih, da žive i svjedoće o Bogu koji im je pružio ruku milosti. Slušala sam mnoge takve priče a evo jedne koju sam nedavno slušala: Bio je jedno od dvoje djece  mladog bračnog para u jednom seocetu u Rusiji. Par se bavio proizvodnjom alkohola, popularno votke i od toga su prehranjivali svoju malu obitelj. Biti pored alkohola, a ne biti alkoholičar? Otac je pio i jednog dana, kada je on imao svega pet godina, otac se objesio. Ostao je bez oca. Majka nije mogla nastaviti sama te se nakon nekog vremena udala. Očuh je bio pijanica koji ih je tukao. Kada je porastao i sam je postao alkoholičar. Otišao je od kuće i svuda se potucao u potrazi za koricom kruha. Radio je svašta, sretao mnoge loše ljude koji su ga iskorištavali, pokradali, silovali, tukli, a i on sam je počeo krasti i od svoje rođene majke i propadati sve više i sve dublje. Ništa za njega nije imalo vrijednost. Nakon jedne krađe I tuče dospio je u zatvor. Nije imao nikakvog cilja i nije nalazio nikakav smisao ni svrhu svoga postojanja. U zatvor je dolazio jedan misionar, propovjednik. Tako je on prisustvovao jednom njegovom propovijedanju o ljubavi i dobroti Božijoj. Buljio je u tog čovjeka blijedo i pitao se o čemu ovaj priča. Propovjednik je primijetio da je tom čovjeku hladno, da podrhtava od hladnoće, te je ustao, prišao mu i ogrnuo ga svojim kaputom kojim je skinuo sa sebe. Naš junak je osjetio novčanik u đepu od jakne i samo je mislio kako će da ga izvuče. Ipak, od sve propovjednikove priče, riječi upučenih od Boga, a i od tog malog znaka pažnje, nešto je ušlo u njegovu svijest I prodrmalo ga. Došla mu je majka u posjetu i on je u tom susretu s majkom, njoj otvorio svoje srce, iz kojeg je odjednom izronula na površinu ljubav koja je bila duboko zakopana i zaboravljena. Zaplakao je i rekao joj ponavljajući: “Majko, moram se promijeniti, ja se moram promijeniti”. I majka je zaplakala s njim i rekla:”A kako sine, kako?”. On je odgovorio:”Bog će mi pomoći, majko, Bog će pomoći, On me voli.” Izašao je iz zatvora i otišao da živi u barakama koje je jedna kršćanska zajednica napravila za beskućnike kao privremeni smještaj. Prestao je da pije i počeo je da misionira, Po svim skupovima je pričao gdje je bio i kako ga je Bog izbavio, To je trajalo par godina te mu je postalo monotono, odlučio je da nešto mijenja. Molio je Boga da mu pomogne. Nakon jednog njegovog propovijedanja, jedna žena mu je dala nešto više novca. Pitao se kako da ga iskoristi. Jedan prijatelj mu je predložio da odkupe od fabrike obuće robu sa greškom koja se nije mogla prodati, pa da poprave grešku i poslije prodaju. Zamisao je bila dobra, ali nije uspjela, nije bilo dovoljno robe. Kada je svojoj ženi (već se bio i oženio) saopštio da sada nema ništa, ona mu je rekla da nije važno jer ona ima njega.  Poslije je ponovo dobio veču količinu novca i ponovo su učinili isto. Nije htio da prisustvuje prodaji koja se obavljala pod velikim šatorom kojeg su podigli za tu priliku. Tek su mu javili da dolazi, jer toliko ima ljudi koji neprekidno dolaze, probavaju obuću i kupuju, da par ljudi koji su bili zaduženi za to, ne mogu da stignu sve da podmire. Tako je biznis počeo da se razvija i da napreduje. On je imao svoj san. Kada je imao dovoljno novca , kupio je jednu kuću u gradnji i zemljište i napravio od nje vilu sa mnogo prostorija. Pokazivao nam je slike o preobrazbi te kupljene građevine u veliku i lijepu vilu. Sebi je uzeo onoliko mjesta koliko je bilo potrebno njemu, njegovoj ženi i sinu,  koji im se u međuvremenu rodio.  Sve druge sobe dao je ljudima koji su bili u sličnom stanju u kojem je bio nekada on, izgubljen i pronađen. Svi zajedno žive, rade, obrađuju zemlju, siju povrće i imaju sve više, a najvažnije što imaju je ljubav i vjera u Boga. Ispričao nam je slučaj sa jednim čovjekom kojeg su pronašli on i njegova žena kad su stali da se odmore na putu  dok su se vozili nekim poslom u jedno mjesto. Ugledali su ga kako leži u žbunju, bilo je jako hladno. Dok su mu prilazili sve više ih je zapahnjivao užasan smrad. Čovjek je izgledao očajno. Nije se mogao kretati, u prljavim  dronjcima, čorav na jedno oko, imao je rane na nogama i valjao se u vlastitom izmetu. Taj jadnik je bio njegovo veliko iskušenje. Pričao nam je, kako je postao svjestan svoje sujete. Osjetio je gađenje prema tom ubogom stvoru i sve u njemu ga je tjeralo da pobjegne, da ga takvog ostavi. Ali, bio je svjestan svoje sujete i nije dozvolio da ga nadvlada. Bog mu je govorio:”Čuj, možda si i ti mogao biti na njegovom mjestu”. Umotali su jadnika u neku deku i odnijeli ga u vilu. Pružili su mu svu potrebnu njegu i pomoć i on je počeo da se oporavlja. Pričao im je poslije pun zahvalnosti o tome kako je htio da umre, bio je sam i napušten od svih, Bog zna iz kojih razloga. Neka zločesta djeca su mu prislonila cigaru na oko, zato je bio slijep na to oko. Tako se rodio jedan duhovan čovjek. “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim  i svom dušom svojom i svim umom svojim i svom snagom svojom”. On je Bogu posvetio sve svoje misli, riječi, osjećanja i djela, cijelog sebe…. “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, zapovijeda Bog. On zna i može da ga sluša?!

Da, biti ovako savršen, to je cilj. Ko razumije i ko može do njega stići!?