Eh, ja pocela pisati zivotopis, a kako drukce i da pisem o duhovnom i materijalnom , ako sebe necu spomenuti.

Uglavnom, nastavljam, godine su prolazile, skola , ljubavi skolske, tu sam malo skiksala kao i svi drugi, jurcaj po festama, trci kuci. Doma slabo tko zadovoljan, jer sto porastoh, sto sad jos moram i izlaziti.

Mama je bila uvijek tiha i kad bi sto rekla to je bilo to, vise savjet nego kritika, no zato je tata bio taj sto je dovodio u red,tako da sam ja slusala, a da li sam uvijek poslusala savjet , pa bas i ne bi rekla. Tako da sam na kraju treceg srednje se jedva izvukla , jer ucenje i feste bas i nisu isle zajedno. To me isto trglo, jer pored moje mame i svih problema, ja sam si natrpala i taj problem na glavu.

Godine su prolazile, poslije skole sam isla raditi, jurila sam za svim mogucim poslovima ne bi li sto vise zaradivala.. Htjela sam sto vise pomoci mojima, al i sebi, napokon mi se otvorio apetit, prvo je bila garderoba, pa tek sve ostalo. Moja mama je uskoro kako sam pocela raditi, umrla, to mi je bio sok, koji mozda tek danas prihvacam.

Upoznala sam svog muza i poceli smo izgradivati svoj dom, jureci s posla na posao. Sjecam se prve kceri koliko smo samo nakupovali stvarcica za nju, i kako smo samo imali volje i snage da sve izgleda savrseno i sto ljepse. Gradilo smo snove, a onda je stigao rat, moja kcer je imala tek par mjeseci.

Te godine rata sam se opet naucila zivjeti bez zelja, bili su mi u mislima samo moji i cijela zemlja da bude mir i da prezive. Dugo se vukla ta misao da meni nis ne treba, tako da sam ostala doma sa svojom kceri dosta godina , cak nis i ne radeci, osim onoga sto je bilo potrebno doma. Tako da u tom periodu, moja recimo duhovna ili ti psihicko labilna strana je bila prva., jer ne zeljeti nista i ne stremiti nekom cilju, ne ide..

Ljubav,, al ljubav, graditi sebe, jer ako ne izgradimo sebe, nemamo sto pruziti drugima, a ni samom sebi. Tako da nakon 5, 6 god. bez radnog odnosa me unazadilo, bila ja sretna sa svojom kceri i svojim muzem, al posao nas svagdasnji daje zivost, daje samopostovanje i sredstva za dostojan zivot. Uglavnom jedan dan sam uspjela naci i pristojan posao, zivnula sam i krenula sa zeljama. Al, te zelje ipak nisu bile dvorci ni na nebu ni na zemlji, niti nesto iznad onoga sto mi je potrebno.

Danas mogu reci, hvala za djetinjstvo, roditeljima, sto su cinili ono sto su mogli, i sto su me naucili vrednovati zivot i stvari. I hvala periodu bez zelja, jer sam naucila da materijalnog se nemre odreci,, jer ipak smo tu, u ovoj stvarnosti , da bi duhovno bili zdravi, moramo imati ravnotezu. (krenula me prica, ako, ako, ovo je nastavk, da li ce biti jos..ne znam..pozdrav svima)