Oduvijek sam vjerovala da ono što zamolim s vjerom, da ću i dobiti. Nikad nisam sumnjala pa sam gotovo uvijek i dobila što sam molitvom zatražila.  No to ne znači da imam čarobni recept za životne probleme, ili da je moj život čaroban.

Ne naprotiv, mislim da je u njemu daleko više problema i briga, više nego u čijem drugom životu, ali isto tako imam daleko više snage za izdržati.

Nekoliko puta sam počinjala iz početka, posvetivši svoje snage i znanje na stvaranju što više materijalnog. Djeca su bila mala, trebali su puno da bi izrasli u ljude, a okolina je takva da na žalost više cijeni one koji su lijepo i kvalitetno obučeni, imaju markirane tenesice, džeparac za izlaske, a kasnije i automobile. Da bi se bar dio svega ovoga omogućilo moraš puno raditi, gotovo od jutra do mraka, jer na žalost, koliko god mi uprijeli pogled u nebo, s njega ništa ne pada. Moraš zasukati rukave i debelo prionuti poslu.

Uz svu posvećenost poslu nisam zaboravila na obitelj. Svaki put kad su me trebali, ja sam sve u tom trenutku ostavila, koliko god da je bilo "neodgodivih" poslova, i posvetila se djeci. Ovakav stav je dao i rezultate, i uz sav napor i ljubav koju sam uložila vratilo mi se deseterostruko. Odgojila sam predivne ljude koji znaju cijeniti sve što im život pred njih stavlja, istovremeno su marljivi i savjesni i na isti način posvećeni poslu kao i njihova majka. Naučila sam ih i da se "ne gazi preko mrtvih" da bi se novac zaradio. Savladali su osjećaj da je novac najnužniji i najpotrebniji pa svoje zadatke obavljaju s ljubavlju, i savjesno, a rezultati njihovog rada donose novac.

U trenutku kad sam svu svoju snagu upotrijebila da nakon totalnog pada, u kojem sam mogla izgubiti baš sve (mislim da mi je ovdje ovaj duhovni dio pomogao, jer sam u najbitnijem trenutku donijela najbolju moguću odluku i sve spasila), ja sam odlučila krenuti iz početka. Donijela sam najluđu odluku ikad, posudila novac za pokretanje proizvodnje i krenula ponovno iz početka.  U tom trenutku mi nije nedostajao novac za život, njega sam imala dovoljno, ali me "ono nešto" unutar mene tjeralo da postignem više i da dokažem sebi i drugima da me nisu slomili, već da ja mogu i znam više i bolje. Napravila sam puno, i dvostruko više stvorila nego li prije, a i tu mi je taj moj dio duhovnosti znatno pomogao. Staloženošću, zrelim razmišljanjem, pravilnim odlukama, i tretmanima samoiscjeljivanja dosegla sam nivo na kojem me nije bilo ničega strah. Problemi su bili nešto sasvim normalno tj. sastavni dio života i posla, a s obzirom da nije bilo straha, nije bilo ni briga. Jednostavno je. Uzmeš analizirati problem, uvidiš koji je najbolji način rješavanja, i pristupiš rješavanju. Ako uspiješ odlično, a ako ne pristupiš nekim drugim opcijama. Uglavnom, za sve postoji rješenje.

Na tom putu do stjecanja više materijalnog spriječila me bolest najmlađeg djeteta. Jednotavno se jednog dana razbolio. Dijagnoza: napadaj panike, a panični napadaji uslijedili su po tri puta dnevno. Tada, u to vrijeme još nismo znali točnu dijagnozu i opterećeni tim brojnim napadajima gotovo cijeli dan provodili smo u bolničkoj čekaonici očekujući pomoć. Naravno da sam bila pred odlukom - tvornica ili posvećenost djetetu. S jedne strane veliki broj zaposlenih, s druge strane osoba koju volim najviše na svijetu i koja me je trebala 24 sata dnevno. Uopće nije bilo dileme. Sjela sam za kompjuter, završila sve potrebno što je trebalo da se posao trenutno stavi u stanje mirovanja i posvetila se onom što mi je najvažnije, moje dijete.

Iz početka smo prolazili pravu kalvariju. Svaki put kad bi došlo do napadaja, u očima sam mu čitala strah, brigu, nelagodu i veliku bol. Bila sam uz njega, držala ga za ruku, pričala s njim, šetali smo u noći do tri sata ujutro. Cijeli grad smo prošli pješice. Propisali su mu jake antidepresive, jer je imao izuzetno jake i česte napadaje. Raspravljali smo  što činiti. Nacrtala sam tabelu na papir i s jedne strane stavile sve alternativne i duhovne metode koje mogu pomoći da mu bude bolje i da ozdravi, a s druge strane sve metode konvencionalne medicine. Rezultat je bio za ovaj dio konvencionalne medicine nikad nije prekasno da ga aktiviramo, a krenuti ćemo sa duhovnim. Još i sad se znam nasmijati na nas dvoje dok smo grlili stabla u drvoredu da bismo upili što više zdrave energije.

Kad bi, negdje ujutro, oko tri sata ušli u kuću, smijali smo se sami sebi, i tad bi me pitao: "Možemo li otići zagrliti još koje drvo, baš se dobro osjećam?" Ni jednog trenutka nisam bila u dilemi, da li ga ostaviti samog u tim trenucima, i posvetiti se ponovno poslu, ili se posvetiti u potpunosti njemu, koji me tog trenutka najviše trebao.

Materijalno se uvijek može steći. Jednostavno napraviš plan, potrudiš se pronaći najbolje rješenje, primiš se posla i rezultati su tu. Nikada nisam osjećala da bih s materijalne strane mogla biti ugrožena kad toliko toga znam raditi i čini mi se da od svukud novac sam dolazi. Ali zdravlje ne možeš kupiti. Sjedili smo u čekaonici i razmišljali što učiniti da mu bude bolje. Tog trenutka platili bismo ne znam koliko samo da bol prestane. No novac tu nije pomagao, tu je trebala velika ljubav i posvećenost, samo je ona mogla dati rezultate kod ozdravljenja.

Radili smo energetske tretmane kad god je trebalo, a već sam dodir moje ruke bio mu je dovoljan da se osjeća puno bolje. Kad god sam imala vremena pripravila sam masažno ulje koje sam dodatno napunila energijom i s tim ga masirala. Ogromno zadovoljstvo sam osjećala kad bi mu nakon toga bilo bolje i odmah bi zaspao.

Prošao je tretmane kod stručnih osoba, međutim nije bio zadovoljan. Oni nisu imali toliko vremena za njega koliko sam ja posvetila njemu, a on je trebao puno razgovora i puno ljubavi. Mislim čak da se negdje iz njegove podsvijesti pojavila potreba da ja i on to vrijeme provedemo u razgovoru jer smo bili odvojeni više od godinu dana (u to vrijeme mi se srce slamalo) i da se usprkos težini koju smo prolazili jednostavno Nebo pobrinulo da mi moramo nadoknaditi propušteno.

I ne samo to. U tim trenucima dok nam je obitelj bila razorena, ne našom krivnjom, jednom prilikom dok smo ja i on o svemu razgovarali, povjerio mi se kako bi se želio vratiti kući i sakupiti obitelj. Želio je i oca i majku zajedno i smatrao je da bi tek tada u potpunosti ozdravio.

Iako sam i sama već neko vrijeme tražila načina da sjednem sa mužem i razgovaram kako bismo premostili  jaz koji je nastao možda i zbog moje prethodne okupiranosti poslom, ovaj put mi se usprkos tuzi zbog bolesti, ukazala izvanredna prilika da sve riješimo jer je naše dijete bilo u pitanju a koje smo oboje beskrajno voljeli.

Tada sam shvatila. Ono što nisam ja mogla zbog ponosa, tu mi je uskočilo Nebo, ili duhovnost. Pomogli su mi da, na žalost, preko teškog i mukotrpnog iskušenja dođemo do rješenja, a to je da nakon jednog užasnog perioda od pune godine dana u kojem sam strepila nad zdravljem svog djeteta ipak dočekamo da nema napada i da obitelj bude na okupu.

Ni jednog trenutka nisam požalila što sam sve drugo stavila sa strane i posvetila se osobi koju neizmjerno volim.  On je vrijedio toga. Nakon što je ozdravio, zajednički smo nastavili raditi, nizati uspjehe i po treći put stvoriti puno toga materijalnog što nam je omogućilo miran i bezbrižan život.

Stekli smo jedno značajno iskustvo koje je sve nas obogatilo.  On je danas potpuno zdrav, a naša obitelj je složnija nego ikad.

Za novac uvijek ima vremena, no ruku moraš pružiti onda kad je to potrebno, da ne bi bilo prekasno.