Zašto je Bog stvorio čovjeka? Da čini dobra djela? U svakom slučaju, nije ga stvorio da čini loše stvari. Šta su dobra djela? Mislim da je to najbolje objasnio Isus kada je rekao: "sve što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima".

U Svetom Pismu piše da vjera spašava, ali da je vjera bez djela mrtva. To znači da iz prave vjere proističu samo dobra djela. Lažu ljudi koji kažu da vjeruju, a istovremeno čine loše stvari.

Analizirajući svoja djela što sam ih u životu učinila, dovodim u sumnju snagu svoje vjere. Koliko god se trudila da se sjetim nečeg posebnog, nečeg zadivljujućeg što u životu učinih, ne polazi mi za rukom, ničeg takvog ne mogu da se sjetim. Što god da sam u životu učinila, sve je bilo tako normalno, ljudski i, čini mi se da bi svako na mom mjestu učinio isto, ili se to meni samo čini. Uvijek sam se trudila da, koliko je u mojoj moći, učinim dobro svakom ko se našao na mom putu; nikada nisam mrzila nikog, nikom nisam zavidjela u onom negativnom smislu; svima sam djelila osmijehe, lijepe riječi, ugostila i nepoznate, utješila, ohrabrila, pomogla koliko je bilo u mojoj moći, ali ništa mi se ne čini tako značajno da bih mogla da ga izdvojim i da se pohvalim time. Negativno osjećanje, zvano "ljutnja", jesam osjetila, priznajem. U takvim prilikama, uvijek sam se sjetila Isusovih riječi: "Jer ako ljubite samo one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Ne čine li to i carinici?…" i ljutnja bi me prolazila. Voljeti ih i činiti dobro i onima koji to ne zaslužuju, to je ono što nas čini posebnim. Na ljutnju ne odgovarati ljutnjom, na uvredu ne odgovarati uvredom, i na udarac ne odgovarati udarcem, naravno, uvijek sam izbjegavala takve prilike i takve ljude gdje sam mogla dobiti čak i udarce.

Ipak, izdvojila bih dvije stvari iz mog ranog djetinjstva, ne znam tačno, bilo je to u nižim razredima osnovne škole. Bilo je to nešto što je poteklo iz mog djetinjeg srca, djetinje nevine duše. Nije to bilo nešto što se odnosilo na drugog čovjeka, već na "najbeznačajnija" i "najbezvrednija" stvorenja, po našim ljudskim mjerilima.

Jednog sam jutra ostala sama u kući, sjedila sam na sečiji i radila školske zadatke. Odjednom sam ugledala jedno sičušno, slatko stvorenje, ne veće od lješnjaka, brzim i sitnim koračićima izlazi ispod stola. Bio je to jedan mali mišić, beba. Polako ustanem i priđem mu, a on ništa, ne bježi, neki neustrašivi mišić, ili, koji još nije uspio naučiti lekciju da se boji i bježi od svega, glavom bez obzira. Priđem mu sasvim blizu, pomilkim prstom po leđima, a on i dalje sasvim miran, kao da se ništa ne događa, ne obraća pažnju na mene. Sjedila sam tako na podu nekoliko minuta i uživala gledajući malog mišića kako ravnodušno šetka i njuška okolo. Odjednom mi padne na pamet kako se svakog trena može vratiti moja majka (mačeha), koja je bila otišla na kafu u susjedstvo. Ne znam, da mi je bila i prava, pravcata majka, da li bi je mogla umoliti da ne dira malog, slatkog mišića koji je tako hrabro šetuckao pred čovjekom. Pred očima mi se stvorila slika nje kako ulazi i kako, čim ugleda miša, grabi bilo šta što joj je pri ruci i obrušava se na tako malo, naivno i nevino stvorenje. Moj djetinji mozak je brzo radio i smišljao spasenje za malog heroja. Ne sjećam se više u šta sam ga pokupila, ali sam ga odnijela na tavan, a tamo je za njega bilo mnogo, mnogo hrane. Vjerovatno je i svoju mamu tamo sreo da ga nauči kako bježati od opasnosti.

To je bilo jedno moje, djetinje dobro djelo, kojeg se, eto, sjećam i do danas. Sa stanovišta mnogih, sigurno nije bilo "dobro djelo", ali, kako kažu, nikada ne možeš svima ugoditi. Nisu ni sva djeca tako osjećajna prema životinjama, gledala sam djecu kako sve svoje bijesove iskaljuju na jadnim macama i cukama. Nikada mi nije bilo jasno, otkud im toliko agresije već na početku samog života.

Poslije je bilo jedno djelo koje nikako nije bilo dobro, zbog kojeg sam plakala baš kao malo dijete. Naime, moji su gajili piliće, pa kada bi se izlegli, puštali smo ih u šetnju sa kvočkom po dvorištu, a ja bih pazila da im se nešto ne desi. Poslije sam ih morala hvatati i ubacivati u kokošinjac, jer još mali nisu se mogli sami popeti. Jednom sam tako, trčeći za malim, žutim, slatkim i paperjastim stvorom, slučajno stala baš na njega. Dok mi je jadan izdisao na rukama, gorke suze su mi tekle niz obraze. Teško mi je bilo prežaliti to malo slatko stvorenje, da ga, eto, nisam zaboravila.

Pitam se sada, kako tada nisam razmišljala o tome kako sam tada tako gorko plakala, a istovremeno sam ih voljela ručati, istina, kada su bili puno veći i kada ih je ubijao neko drugi, a ne ja. Volim da jedem meso, ali nikada nisam ubila životinju da bih je poslije jela. Pitam se, šta bih da nema nikoga da to uradi umjesto mene, da li bih ja mogla da budem taj ubica? Vjerovatno bih, ali bi to morali biti posebni uslovi kada baš ništa drugo ne bih imala jesti.

Kako ljudi nauče da ubijaju životinje i kakvi oni time postaju? Dovoljno je dodati malo mržnje, a možda, čak, i manje od toga, pa će im sasvim lako i jednostavno biti ubiti i čovjeka, jer im ubijanje postaje rutina. Nije čudo što se u ratovima događaju strašna zvjerstva, nema više ni osjećajnosti, ni savjesti. Doduše, čovjek je izumio i posebna sredstva za ubijanje na daljinu, pa je to mnogo lakše obaviti, bez da se gleda žrtva, krv i njena muka.

Mnogima je od nas, ljudi – pametnih stvorenja, nezamislivo ubiti neku životinju, ali je skoro svi, istovremeno, s apetitom jedemo i ne pada nam na pamet da razmišljamo o tome šta je ta životinja prošla dok je stigla na naš sto. S ribama je malo drugačije, ne moraš upotrijebiti ništa da bi je ubio i ne moraš joj proliti krv. Mi se jednostavno ne možemo odreći tog neodoljivog ukusa na kojeg su nas naučili čim smo prestali da sisamo majčino mlijeko, a možda i prije.

Da li je Bog stvorio životinje da budu žrtvovane čovjeku za hranu? Ako jeste, onda to znači da je Bog stvorio čovjeka da bude krvoločan, a to se, nekako, ne slaže sa shvatanjem Boga kao Boga ljubavi i čovjeka stvorenog po Njegovom obličju? U Svetom Pismu je opisano kako su Izraelci, hodeći pustinjom, zavapili Bogu da im pošalje meso, jer im je već bila strašno dodijala mana, koja je bila u obliku nekih sjemenki. Bog im je uslišio i takvu molitvu i bacio im mrtve ptice da mogu da jedu mjesec dana, da se nasite, a poslije jedenja tog mesa mnogi su umrli. Da li je to znak da se sve iskvarilo na ovoj našoj planeti, i priroda i ljudi? Žive ljudi u područjima Zemaljske kugle gdje nema ništa, samo led ili pustinja, pa su tako upućeni na životinje i ribe da bi opstali.

Kako da se vratimo u Raj, mjesto gdje svega ima dovoljno, gdje nema pustinje i tamo gdje su ljudi i životinje prijatelji? Da prestanemo da jedemo te naše bivše i buduće prijatelje, a možda da nam već sada postanu prijatelji? Možda će postati prirodno da ni mali miševi više ne bježe od nas? Ili ćemo se pomiriti s postojećim stanjem i čekati da dođe Bog sam i da nas povede u Raj, takve krvoločne, kakvi jesmo!? Kako će se krvoloci ponašati u Raju? I ako ne bude pustinje, i ako svega bude dovoljno, hoće li jednom, kao nekad Izraelci, zavapiti Bogu: "Ma, dosta nam je ovih sjemenki, baš su nam dodijale!" Ali, priča se više neće ponoviti, nema ponovnog izlaska iz Raja...

Eto, ovo je samo moj mali prilog za razmišljanje…