Dječja je glava puna mašte i želja….Kojih li samo šarenih slika u sebi ima…Svašta sam nešto bila…čas princeza u raskošnom dvorcu okružena hrabrim vitezima…čas ona prava vještica što luta šumama i livadama u potrazi za čarobnim napitkom ozdravljenja…I oštar sudac i gorljivi advokat…

Vrijeme djetinjstva proletjelo je u hipu, četrnaest godina prošlo je kao u snu, a ja sam se još uvijek dvoumila…nisam znala ….Još uvijek sam bila dijete koje sanja…. Ali da ću danas-sutra postati medicinska sestra nije mi  ni na kraj pameti bilo…

Kao da me netko spustio s Marsa u klupu u prvom redu , odmah do vratiju…samo sam bledo gledala i napola slušala priče o anatomiji ljudskog tijela…Ta još sam letjela nebom pod oblake, daleko od ovozemaljskog svijeta…

Gdje su bubrezi, a gdje jetra…baš me bolela briga…Jetru sam doduše znala posebno jako osjećati  svaki puta kad bi se dotakla ona dosadna strana gradiva..Sjelo bi mi posebno teško i samo bi uzdisala….A da..i srce sam glasno čula..osjećala…I ne samo  kad bi se kod ispitivanja moja stranica u dnevniku opasno  približila …više zbog plavih očiju kovrđave smeđe kose što bi ponekad zasvijetlile sa klupe na drugom kraju učionice…

Da mozak tako savršeno funkcionira shvatila sam tek kad bi me se iznenada prozvalo s pitanjem:

“ Reci ti meni nešto o…..”

Tad bi se sve vijuge uključile , a jezik bi radio na entu potenciju…Naravno principom “ oko kerepa pa na mala vrata”…Premještala bih se s nogu na nogu, sva crvena u licu…znak da mi je proradio mali i veliki krvotok, a želudac bi počeo lučiti sve one čudne sokove o kojima se učilo ….

Koliko sam samo svijeća zapalila, koliko puta Onog gore prizivala, pošteno se oznojila…A On?..On se samo smješkao….šutio i čekao….Stavljao me na kušnju….

Iskrivila mi se kralježnica , genetski kod prikrpan od strane roditelja…Pomislih, super…Rekonstrukcija školstva…..ta Stipe – Šuvarova reforma kao stvoreno za mene i  neko drugo zanimanje…

Liječnički pregled rengenske snimke kralježnice i njegov pečat  s potpisom:

“Nepodobna za to zanimanje!”

Eto mene slijedeće godine u jednoj drugoj klupi, u drugoj školi….ali Onaj  gore je imao neke druge planove sa mnom….

Taman sam se perfektno uklopila u novi razred gimnazije…naveliko filozofirala na satu sociologije i filozofije….kad netko pokuca na vrata učionice…..Rektor škole osobno…Samo me prstom pozvao da izađem….Našla sam se u zbornici suočena sa bivšom razrednicom…strogom ženom, bez puno emocija…Strah i trepet samo pri spomenu njezinog imena…

Šta li sad hoće?... pitala sam se….

Ništa posebno, reče mi…Jedna nova učenice želi se vratiti u svoj bivši razred, a ja sam najpodobnija zamjena….Jest da sam divlja i neobuzdana, izašla samom vragu iz torbe, ali i kao takvo bezobrazno derište ipak najbolja zamjena….

Apropo  kreiranja vlastite sudbine! Pričajte mi nešto o tome…

Onaj gore sve je konce držao u svojim rukama….i usprkos mom opiranju vodio me nepredvidivim stazama….Krivudavim i  ukrštenim…ali uvijek naprijed ..bez suvišnog osvrtanja…čvrsto i bez kolebanja….

Iako mi se ponekad čini da će me tuđa bol skrhati, sve te tužne sudbine oko mene koje me ponekad pritišću i imam osjećaj da ću pokleknuti…znam da mi je namjenio upravo onoliko koliko mogu podnjeti…

Biti “lady with the lamp” nije nimalo lagana zadaća i često puta se pitam  jesam li ju dobro obavila….

I dok god obavljam taj posao uvijek ću se ponovo pitati….I neka  je tako…Drži me budnom u dugim noćima….tjera me da svjetiljka nikad ne ispadne iz ruke i ugasne….

Jesam li ispunila svoje dječje snove?

Dakako! Jer dijete uživa u svom svijetu mašte bez obzira o čemu mašta i sanja…

I ja uživam, dušom i srcem…. I to je jedino što je važno…