Bijah zadubljena u misli, dok se topla kava hladila u šalici..

Suočena sa neminovnošću smrti, ali neminovnošću koju nikako nisam prihvaćala, jer ne dotiče mene, kao svoj cilj..

Nekoga tko itekako još treba i može gristi život.. Nekoga, za koga ne pristajem da ode prije mene, jer, sve što nema svoj prirodni tok vremena, je neprirodno..

Po prvi puta sestru Smrt ne dozivam i ne pozivam..

Nije dobrodošla..

Da je po mene došla, vjerovatno bih joj otvorila vrata..Pa bi se malo cjenkali, šalili, produžili ili skratili vrijeme,, Ali sada, kada je duša, koja je dio mene, u njenoj sjeni, dozivam svjetlo, sunce, dan..

I bez kucanja (..to je ipak njeno pravo), ušla je kod mene iza ponoći, i gotovo drsko sjela za moj stol..

Nisam dizala pogled..

I dalje sam čitala svoju knjigu..

Htjela sam joj dati do znanja da ode dalje, nisam bila raspoložena za razgovor.

No, ona, srknuvši gutljaj moje kave, započe razgovor:

"Vidim da nisam dobrodošla, kao prije. Zašto? I što to čitaš, ako smijem znati?"

"Nisam raspoložena za razgovor!"

"Pogledaj me ipak, sestrice, zar sam toliko strašna?"

Podigla sam pogled.. I gle, nije čak imala ni njeno elegantno, tamno odijelo, samo pogled ju je odavao svojim očima bez zjenica..

Bila je čak lijepa, neki čudesni, hipnotički mir je zračio iz njenog bića.

"I, hoćeš li mi reći što čitaš?"-pitala me je ponovo..

Nevoljko sam joj odgovorila: "Razgovori s umirućima-E.Kubler Ross"

Nasmijala se grohotom na to..

"Zašto se smiješ? -pitala sam"- meni to nije uopće smiješno..

"Zato što si ovaj puta uzela krivu knjigu. Sve faze koje na kraju dovode ljude k meni, zapravo ti sad proživljavaš.. Ne priznaješ, osamljuješ se, ljuta si, sada trenutno depresivna, i trebala bi to prihvatiti, ali ne želiš, pa se vrtiš u krug. A uopće se ne radi o umiranju ovaj puta. niti tvom, niti tvoje drage osobe, o kojoj razmišljaš..Zašto me nisi zvala, da pričamo, kao sestre, jer to jesmo."

"Bojala sam se.. tvoje neumitnosti, tvoje pravednosti, tvoje dosljednosti.."

"E, pa, draga moja, imala si dobar osjećaj, ali ovaj puta, došla sam da malo pričam sa tobom.. Tebi treba savjet i podrška, a ne onoj, koja me je skoro i prihvatila.."

"Ali nije!!-rekoh.."I neće..", jer ima toliko toga za uraditi, a ja sam već skoro blizu svome kraju."

"To samo ja znam, koliko si blizu, koliko nisi, i koliko ona duša o kojoj razmišljaš. ima za živjeti.."

"I, rekoh joj, što mi imaš reći?"

"Sjećaš se, kad si bila djevojka, imala si prijateljicu, koja je imala malu kćerkicu, i muža, teškog alkoholičara, koji ih je tiranizirao danonoćno?

Znala je sakrivati dio svoje plaće ispod tepiha, da bi malenoj mogla kupiti nešto za jesti, a on bi i to pronašao, i obje bi bile gladne? odnosila si im od kuće hranu, pokušala i sa nim pričati da se liječi..On je, začudo, samo tebe primao u kuću, sve druge njene prijateljice je rastjerao. Jer je osjetio da si vidjela čovjeka u njemu. I onu buduću sretnu obitelj, ako bi se izliječio. No.. Pakao se nastavljao.

I ti si u jednom momentu iskreno rekla: "Smrti, evo, ja nemam obitelj, ako se on izliječi, slobodno se tebi predajem u ruke.. I zaista si to mislila. jer me se nisi bojala..

Prošle su godine, udala si se, rodila djecu, otišla iz grada, i nekako izgubila kontakt sa tvojom prijateljicom. No, jednog dana te nazvala, pronašla tvoj broj, i javila ti, da se njen muž izliječio.. Desilo se čudo.. ne zna ni sama kako, ali nema sretnijih ljudi od njih..

A ti si se zamislila.. Onako duboko..

Sad si imala ti obitelj.. I pitala se, kad ću doći po tebe, iako ti se sad sve činilo drugačije..

Ma, ja sam to znala.. Ja sve vidim unaprijed. I zato nisam prihvatila tvoju ponudu, iako me je dirnula tvoja iskrenost..

Proslijedila sam tvoju želju Onome, kome se i ja klanjam.

A sad te ponovo pitam: Želiš li mi nešto ponuditi, da biće, tebi drago, još ne uzmem k sebi?"

 

"Sa tobom se ne može cjenkati, znam da se opet šališ.. A meni nije do šale.."

"Razmisli dobro, ja čekam.."

"Imam obitelj, toliko toga još me čeka, ali ona duša  koja mi je na srcu, ima duplo više posla i vremena pred sobom.. Što da ti ponudim, kako da smislim, a da mi je ne odvedeš??"

"Sada zrelo razmišljaš, i to mi se sviđa.. Pa evo, produžit ću  joj vrijeme, toliko, da ti stigneš svoje poslove bar djelomično odraditi, a ona, da uspije odraditi sve..

Mislila sam odrediti i vrijeme..rekoh, deset godina..ali vidjela sam tvoje nećkanje.. Zato, neću određivati.. Neka ti bude samo utjeha to, da će sve biti onako kako je zacrtano.

I nitko neće biti uskraćen.

Ja nikad nikome ništa ne oduzimam. Naprotiv..dajem uvijek mogućnost da me upoznaju i prihvate u punini.."

...Tada je ustala, i tiho izašla kroz vrata van, u noć..

Knjigu sam odložila..

I shvatila da sam imala posebnu povlasticu, da sa njom pričam u tišini, oči u oči, bez onog konačnog prijelaza u njeno carstvo.

Zapravo, dozvolila mi je da zađem na tren u to njeno carstvo,i shvatim da ne trebam više razmišljati.. Ona je blagoslov, kada je prihvatimo bez straha...