...sanjaš
opet sanjaš
što će ti sva ta prostranstva
ljubav neznana
što će ti jad poslije svega
prozor otvoren u nigdinu
zrela pahulja snijega
sanjaš li sanjaš
budalo nepopravljiva

tragaču sreće...

Željko Krznarić

Prije dvijetisuće i tristo godina je Aristotel tvrdio da je sreća jedino što čovjek istinski treba. Sreća je stanje za koje moramo biti spremni, stanje koje svatko za sebe samoga treba osmisliti, kultivirati i mora znati u sebi obraniti. Sreća je čudesni dar koji dobismo od majčice prirode.

Razgovori koje vodimo između čitanja i pisanja otvaraju mi uvijek nove, uvijek šire horizonte prekrasne spoznaje. Naučila sam upravljati unutarnjim iskustvima, sama određivati moju životnu kvalitetu i poštivati njegovu. Shvatila sam da traženje sreće vodi u slijepu ulicu vječne nesreće.
Kolo sreće se okreće i sreća iz trenutka u trenutak nastaje i traje, ona je uvijek tu, uvijek u nama samo ju treba znati prepoznati, osjetiti, dati joj oblik, boju, miris.

Ona je jutro puno kišnih oblaka nad dolinom u kojoj se budimo, cvrkut ptica, mijaukanje mačka pred zatvorenim vratima terase, miris jutarnje kave, njegov osmjeh i glas:
" Pogledaj pred našim prozorom dobra vila prosipa ljubav."

I onda sam sretna bez razloga, sretna jer čujem njegov glas, jer se tuširam, oblačim, radim, sretna sam jer je počeo dan ali i zato što će doći suton, vrijeme između juga i zapada, a onda večer, pa noć, pa opet jutro.

Na pragu moje duše su se, voljom prirode, smjestila osjetila, moji prozori u svijet. Njima napuštam tijelo i živim u božanskoj stvarnosti koju mislima preobražavam u osjećanje osjećaja ljubavi i života i onda ih sretna vraćam tijelu.

Sjedim za računalom i pokušavam opisati trenutak potpunog mira i opuštenosti u ovom hramu koji zovemo dom. Ispred mene na prozoru stoji statua nasmješenog anđela čuvara.

Ispred prozora se širi prostor bez godišnjeg doba. To je svijet cvijeća, misli i muzike. Mi danas živimo priču i volimo snove.
"Volim tvoje ime" reče mi pjesnik gledajući nebo koja svjetluca uvijek novim dimenzijama našeg vremena.
"Ti voliš boginju u meni" rekoh tiho
"Ne, ja volim sjećanje na nju, jer to je uvijek novi trenutak vječnosti u tebi" odgovori on mirno.

Gledam tisuću nijansi stvarnosti ovog trenutka, osjećam miris njegovog tijela koji se mješa s mirisima došašća, cimet i vanilija se sjedinjuju sa mirisom advenskog vjenčića i treprenjem svijeća. Čini mi se da je to miris ljepote nekih prošlih vremena, ljepota sjećanja postaje stvarnost.

"Mirisi me opijaju tvojim postojanjem " odgovorih mu smješeći se.
"Zatvori oči na tren i misli će te odvesti tamo gdje spavaju tvoja sjećanja" dotaknu me njegova misao.

I tu iza spuštenih trepavica se odjednom pojavi vjerovanjem izgubljeno vrijeme našeg buđenja i sazrijevanja. Tonovi mladosti odjeknuše u našem zagrljaju.
"Ja mislim da je ovo pravi smisao našeg postojanja. Sinestezija naših osjetila nam uvijek otvara vrata vremena i mi smo uvijek tu i tamo" rekoh tiho ne otvarajući oči
"Čuješ li daleke tonove univerzuma, osjećaš li mirise lavande i pokošenog sijena?"
"Osjećam mirise dunja, vanilije i cimta, čujem tonove pjesme Božić bjeli i vidim okićeni bor i zapaljene svijeće"
"Tu iza tih osjećaja je naša stvarnost, naše istinsko postojanje" njegova misao je blaga i odlučna u isto vrijeme.
"U našim mislima i željama je kompas koji nas vodi sretnim trenutcima i zokružuje naše vrijeme u krug ljubavi" završi pjesnik svoju misao.

Otvorih oči. Na stolu treperava svijetlost došašća u kojoj se kupaju narandže i lješnjaci složeni zdjeli koja me prisjeća na djetinjstvo i budi osjećaj sigurnosti u meni.

"Tvoje ime je prošlost koju od rođenja nosim u sebi" reče mi sretno
"Podsjeća me na dolinu djetinjstva i močvaru u kojoj smo slušali tišinu. Njime čujem vapaj divljih ptica koje smo lovili, ali vidim i mjesečevo srebro okupano u rijeci i osjećam miris blata kojim sam odlazio u selo mojih praotaca."
Ovo je trenutak prave istine u nama, to je osjećaj koji nosi već otrcano ime ljubav.

Lutanje životom je od nas tražilo rješavanje zagonetki, donošenje odluka, završavanje zadataka, ostvarenje egzistencije i sigurnosti. Svladavali smo prepreke i penjali se zamišljenim ljestvama Jakovljevim ka nebu uspjeha. No to je bila polovična sreća i nepotpuna stvarnost. Zbog njene polovičnosti mi smo ponekad zaboravljali trenutke sreće i stvarnost se svodila na puko preživljavanje.
A onda shvatismo istinu u pjesmi Tiha noć i naučismo vrednovati trenutke, osjetismo sreću na izvoru, pronađosmo planinu ispod koje se rodio Bog i zvijezdu vodilju ka vratima vremena u zemlji koja se kupa u toplim bojama zalazećeg sunca.

Njemu, dječaku očiju boje sna, iz svih mogućih razloga darujem najljepši osjećaj koji mogu za njega utjeloviti u sebi, dobru staru, vječnu ljepotu sretnog postojanja.