Danas je dan mrtvih,
dan osoba koje smo voljeli
i onih koje volimo,
a otišli su iz naših života.
Gdje si ti?
Nemam te,
a ja tužna,
nesretna, patim,
više nego da si zaista mrtav!
Kad će već jednom
prestati bol,
tuga, patnja, sjećanje,
želja da si uz mene?
Ima li kraja boli?
Mrtve bar sanjam!
Znam da me vole,
da se za mene mole
i da brinu o meni.
A šta da radim s tobom?
Kako da zaboravim tvoj lik
koji mi je svakodnevno
u mislima, u srcu?
Tvoj glas i sad
mi odjekuje u uhu:
"Volim te!"
"Uvijek ću biti uz tebe!"
Sanjam tvoj lik!
Svake noći.
Tužan si.
Odlaziš,
nestaješ daleko od mene.
Uzalud pružam ruku,
zovem te, u želji da te dohvatim!
Tražim te i molim
da bude kao nekad!
Uzalud!
Nestao si iz mog života
a nikad nisi bio prisutniji.
Koliko te samo volim
a toliko bola smo nanijeli
jedno drugom.
Znam da si i ti volio mene.
Na svoj način, ali si volio.
A ni jedno od nas, nije se
izborilo za život ovozemaljski
već se pomirilo sa smrću za života.
Smrću osjećaja,
svega onog što nas čini ljudima.
A kome onda da danas zapalim svijeću?
Tebi kojeg volim svim svojim srcem,
a nemam te,
sebi koja postojim, a ne živim,
ili onima koji su pokopani?