Dan je još mlad

Jutarnje refleksije (jedan dnevnički zapis)

Jutro baš i nije moje doba dana, a ovo jutro me nekako posebno ošamutilo. Još ni posve probuđena, a već ošamućena. Zrak oko mene maksimalno zasićen vlagom. Ugrijana Zemlja isparava sve što se noćas slilo na nju. Teško se diše, tromi su mi i spori pokreti, boli me svaka žilica u meni, prva jutarnja kava mi ima bljutav okus, a tijelo mi povremeno, u naletima kipi valovima znoja koji izlazi na sve pore moje kože. Zemlja i ja sinkrono izbacujemo vlagu i tko kaže da nisam uzemljena.

Misli mi k'o izgubljene ptice dezorijentirano lete po tek probuđenoj glavi. Tužnjikava sam, melankolična, to mi kiša uvijek radi. Jutros se prisjećam samo stvari koje me bole i brinu. Odgurujem tu bolećivu tugaljivost, no ne pomaže. Brinem se jutros zbog svega, čak i zato što se drugi ne brinu i što nisu svjesni da postoje razlozi za brigu. To breme je tako nedjelotvorno, ali tako me pritiska da jedva dišem.

Uzalud prizivam pticu radosti, tuga se ne da otjerati.

No, dan je još mlad, možda, uinat kapima koje opet lagano bubnjaaju po krovu, padne i zrno optimizma u moje krilo.

Možda.?!

Dan je još mlad.