....da bojim se smrti. Ne moje, već voljenih mi osoba.

Zašto?

Zato jer ih volim iz razloga što me čine boljom osobom, što me tjeraju da budem najbolja što mogu i da dam najbolje od sebe. Zato jer su me naučili voljeti, ljubiti i živjeti.

Zbog toga se bojim smrti.

Zbog toga sam se bojala smrti.

 

...bilo je to u ovo doba. U vrijeme sijećanja na naše pokojne, u vrijeme masovnih pohoda na groblja.

Probudila sam se u rano jutro potištena. U nepoznatom gradu, daleko od svojih živih i mrtvih.  Izvukla sam se iz kreveta umornija nego što sam legla. Skuhala sam kavu i gledala kroz prozor. Zapalila sam cigaretu,.......dim se protezao i razbio o prozor. Kroz njegove sive, tanke niti pogled mi je privukao žuti list. Malen, usamljen, zadnjim snagama se držao za granu što ga je još jučer hranila i čuvala. A sada, hladni vjetar udara u njegovo oslabljeno tijelo, vrti ga i baca.......sve dok ga ne otkine. U spiralnom luku, pritisnut kišom....list je nestao ......među ostalom svojom braćom. Na tlu....

Kao da sam sebe vidjela u tom listu.....

Kraj?

Možda da, možda ne....

Možda je taj pad samo novi početak.

List je pao, to je činjenica. Završio je svoj put u ovoj kružnici postojanja, ali nije nestao. Promijenio se, transformirao .....krenuo dalje u nekom svom novom obliku.

 

Ustala sam od stola, noseći svu težinu ovog svijeta na ramenima.....

Odradila sam smjenu kao u nekom transu, zatvarala se sve više u sebe, osjećajući kako strah u meni raste...

Promatrala sam ljude nakrcane cvijećem, lampašima, aranžmanima.....sve je djelovalo megalomanski.

Bezosjećajno. Kao da idu po dužnosti....

Zveket vrata vratio me među žive. Obradovao me pogleda na prijateljicu.

- Ideš večeras s nama?

- Gdje?

- Na Mirogoj.

- Haa?- upitala sam ju izbečenih očiju - Uvečer. Na Mirogoj.

- Da. Na Mirogoj. Jesi li ikad bila uvečer na Mirogoju?

- Nisam. A i nemam baš neku veliku želju za tim.

- Moraš onda ići s nama.

- Može. Idem s vama.

Dan je nekako prohujao nakon toga.

Sjedim u automobilu i gledam kako kiša pere ulice grada. Gužvu i nervozu ljudi. Stigli smo na Mirogoj.

U šoku sam gledala rijeku ljudi što se sljevala kroz ogromne arkade, i nestajala u njihovim prolazima obraslim bršljanom. Miris svijeća osjećao se i izvan zidina.

Vladala je tiha galama.

Mir koji se preljevao osvijetljenim grobljem, svjetlost koja je izbijala iz svakog kutka koje mi je oko moglo dohvatiti......tiha molitva, pa čak i smijeh.......

Olakšanje...

Sreća i mir su me ispunili.  U deset sati na večer.....tamo gore.....na Mirogoju