Sva se filozofija vrti oko duše i tu imamo razne pravce panpsihizma, hilozoizma i deizma pored toga, da je cijeli naš vjerski život usredsređen na pitanje duše. Bilo je više pokušaja kod starih Grka, da se ispita pitanje njene besmrtnosti kao što je to na primjer činio Platon u svome Fedonu ili raniji predsokratički filozofi i mudraci, ali je najbizarniji slučaj jednog grčkog vladara koji je čovjeka stavio pod zvono ne bi li saznao ima li duše.

Ljudi kažu ‘’dobar k'o duša’’ ili na primjer ovaj je kruh ‘’mekan k'o duša’’, ili na primjer, da su oči ‘’ogledalo duše’’, da je duša ‘’čista’’ ili ‘’okaljana’’, da je ‘’nježna’’, da je treba ‘’pročistiti’’ ili ‘’zaštititi’’. Istom se tako veli ‘’čovjek naprasite duše’’ kada se za nekog govori, da je grub čovjek, sirov ili tvrd, ali još uvijek ne ‘’grubijan’’, ‘’neotesan’’ ili  ‘’tvrdica’’ i kao da se time definira kakav karakter čovjeka ili stvari ili možda društvenih zajednica u cjelini. Nadalje, onda kaže kako su neka društva pogodna za život i rad, a da neka na primjer nisu. Nema nikakve sumnje, da se onda ovaj pojam duše vezuje za kakve povoljne karakterne osobine čovjeka ili zajednica i oni onda imaju božanske atribute koje dovodimo u svezu sa svetošću, ali je duša također i jedan naš unutrašnji organ prepoznavanja BOLI.

Rijetko kada ili samo u slučaju pjesnika, duša se dovodi u svezu sa boli i ta je bol egzistencijalna, ona je ljubavna ili roditeljska, ona je mladenačka ili staračka, ona je bol zbog neke teške nepravde ili povrede, zbog gubitka voljene osobe, zbog iznevjerenih očekivanja, zbog gubitka vjere i nade u budućnost. Ukratko, ovdje bol referira na neki gubitak ili manjkavost, ali nam još uvijek nije jasno kako ovo pitanje naše boli dovesti u svezu sa dušom.

Da bih dao odgovor koji bi bio primjeren stvari o kojoj se pitamo, ja ću se poslužiti navodima iz Dielsa u onom dijelu gdje se bavi Heraklitom i njegovim fragmentom 67a:

„Tako životna toplina koja izlazi iz Sunca, svemu živome daje život.“

Slažući se sa tom tvrdnjom Heraklit daje za dušu izvanrednu sličnost sa paukom, a za tijelo sa paukovom mrežom. Kaže naime:

„Kao što pauk, stojeći usred mreže, osjeti čim muha raskine neku njegovu nit te stoga brzo onamo juri kao da ga boli raskinuta nit, tako i čovječja duša, ako je neki dio tijela povrijeđen, brzo onamo žuri kao da ne može podnijeti povredu tijela sa kojim je čvrsto i skladno spojena“.

Znači, duša je ovdje ona koja liječi ili zalječuje povredu, ona prepoznaje bol uslijed nekog uzroka, a onda pokušava zaliječiti te naše rane koje smo zadobili našim nesretnim životom. Svakako je istina, da je onda dobro da imamo dušu, jer je to način na koji, uz pomoć nje, liječimo zadobivene rane. Onda kažemo, da onaj čovjek koji ‘’nema duše’’ ili koji je ‘’bezdušnik’’ zapravo predstavlja osobu koja ne može dušom liječiti zadobijene rane i to je jedna jako teška sudbina kada naše rane ostaju otvorene  za cijelu vječnost. Zato nije čudno, da u takvim osobama još otkrivamo ‘’zlopamtila’’, ‘’cinike’’, neotesane i grube ljude i zbog toga u nama izazivaju osjećaj suosjećanja i žaljenja.

Dakle, dobro je da imamo dušu, jer smo onda ljudi vrlina i po tome bliži najljepšim stvarima svijeta, a tko nema dušu, a takvih ljudi danas ima dovoljno, to su dakle gubitnici duše. Nama, ostaje jedino, da ih žalimo.

Zlatan Gavrilović Kovač