bio je sunčan zimski dan sa snijegom do stražnjice. po klizavoj cesti jedan je motor jurio put rodilišta u malom gradiću. na motoru trudnica, a u trbuhu nestrpljivica, a ipak se nećka i vrti kao na vrtuljku; ide van, ne ide van.

blizu polovice dana u 13tom satu, 13 tog dana rodila se djevojčica crne kose i očiju, prekrasna indigo plava i odlučila ne disati.... i baš kad su htjeli odustati ona je pomislila; ma idem probati.... predvdjeli su joj fizičku i mentalnu retardaciju, no ne rekoše kojeg intenziteta, ovu drugu najvjerojatnije u pubertetu...

djevojčica je sa samo šest mjeseci predana na čuvanje baki i djedu... viđala je roditelje svakog dana, ali znanje i spoznaja dolazili su od seniora... tako  su se redale zime i sanjkanja, ali i nauk o bilju i drveću, o prirodnim zakonima i suživotu s prirodom... nije tada bilo nauka niti o feng shui ju, niti o vastu, ali je bilo priče zašto su prozori baš na ovoj strani kuće tako veliki, a ne na onoj, i zašto ulaz mora gledati baš ovamo a ne tamo, i zašto kravice smiješ dirati ovako, i zašto moraš pričati sa pajcekima i zašto kad ideš kroz šumu govoriti da nisi došao uznemiriti već samo proći, i zašto kad trčiš po livadi moraš paziti kud staješ, jer poljske pčelice daju najmirisniji med, ali samo ako ne uništiš košnicu....

bilo je i bajki, za koje djevojčica nikad nije bila sigurna jesu li bajke ili se to ipak nekad zbilo, bakin je glas bio šaputav i snen, a u glavi se vrtio film... i do danas ne zna...

u dobi od 3 godine baratala je svim vještinama i znanjima koja su potrebna za opako šarmiranje seniora i vrtnju oko malog prsta, ali još nije znala da slike kojih se sjeća iz sna i hladne ruke i lice potjeću od astralnih putovanja...

narasla je toliko da su je sprašili u školu sa samo 6 godina, jer je već tada bila višlja od svih svojih vršnjaka, ali su joj zaboravili reći da ovdje ne vrijede pravila kojima su je do tada poučavali... nespretnim koracima se ponovo učila hodati u ovim novim cipelama što žuljaju i sputavaju, pa je izlaz vidjela u slikama i riječima, slažući i pretapajući slike u riječi, pa riječi u snove, pa snove u slike... riječi su otkrile knjžnicu i počela je gutati knjige od priča i bajki preko psihologije i kemije i utjecaja droga na svijest čovjeka do paranormalnih i abnormalnih pojava, do svemira i astralnih putovanja... bioenergije, radiestezije, podzemnih voda.... a još nije ni pošteno zakoračila u život.... ma zapravo je, vrlo rano se, izranjavana tijela i duše uozbiljila, ali nikad nije pustila dijete u sebi da odraste.

od retardacije ni traga: IQ previsok, darovitost prevelika, EQ prestrašan... a tako je mali postotak bio za to...

tako je nakrcana znanjem (bar je tako mislila) krenula po svijetu pomagati potrebitima ... a onda je shvatila...

sve joj se u životu događalo s nekim razlogom, stvari su se poklapale baš kako su trebale, čudni ljudi i susreti, neobične večeri poezije i nadriliječnici, sva sila učitelja i mudraca postojali su u njenom svemiru samo zato jer ih je pustila unutra.

toliko je bilo neobičnih događaja i susreta s onostranim, da su vještine tumačenja astroloških i tarot karata bile pomalo besmislene... a onda ih je definitivno prerasla... i rune i kristale.... to su postali njeni dijelovi, komadići od kojih je gradila sebe...

i stalno pričajući sa svim svojim djelovima, ali i mudrim bićima, pod okriljem prave magije, one iskonske i iskrene, kroči ovim svijetom... nekad poput miša da čuje, nekad poput slona da upozori, nekad poput kiše da vida i ispire....

vješta žena kuha u svom loncu ... svoju svakodnevicu...