Oduvijek sam bila svjesna da živim paralelno u dva svijeta, ovom fizičkom, vidljivom, ali i onom, kojeg mnogi ne vide, ali to ne znači da i ne postoji.. Kao i vjera u sve ono iza ovog svijeta. netko će reći, ničega nema, ne vjerujem, jer nisam vidio.. Ali  ipak jednom dolazi do toga konačnog susreta sa tim svijetom, koji je jednako lijep i stvaran, kao ovaj svijet, pa još i ljepši i stvarniji..

Od malena sam viđala anđele, to mi je postalo normalno, kao i bića koja su bila u šetnji astralom, dok nisu pronašla svoje mjesto, koje su tražili.

Naravno, kad sam bila dijete, anđeli su se više ukazivali, kako sam odrastala, sve više sam osjećala njihovu prisutnost, ali ih nisam više vidjela..

Naravno uvijek su mi bili draži susreti sa njima, nego sa neobičnim putnicima, koji su mi malo malo, pa navraćali, neki tek da ih vidim, neki sa posebnom namjerom.

Prvo bi mi bilo nelagodno, a poslije sam sve to gledala kao dio normalnog života.

Nisam puno o tome pričala, ali moj uži krug prijatelja, obitelj, i jedan divan stari svećenik, Isusovac (ne znam, da li je još živ, nismo se dugo dugo vidjeli), znaju sve o tom mom životu prepunom zanimljivih posjeta.

Prvi  puta, kad sam bila djevojka, bila sam podstanar, u lijepom dvorišnom stančiću, u kojem je živjela pokojna gazdina majka.

Prošlo je točno godinu dana od njene smrti, ja sam hitno tražila smještaj, i gazda mi je unajmio stančić.. Uredila sam ga po svom ćefu, dozvolio mi je da imam mačke, sve je bilo savršeno..Imala sam čak i lijepo dvorište u kojem sam mogla odmarati..

I tako..Jedne noći, razbudi me neko svjetlo iznad mog kreveta.. Vidim do pola lik lijepe starice, uredne sijede naviklane kose..

Smiješila mi se..

Odmahnula sam rukom, i slika nestade..

Ujutro, nisam imala mira. Odem do gazdarice (stanovali su na kraju ulice) i pitam je, ima li možda negdje sliku  njene svekrve u albumu.

Zanimalo ju je zašto to tražim, i ja sam oprezno rekla, i opisala ženu koju sam vidjela. Pa pitah, je li možda bila vezana nečim iz tu kuću?

Gazdarica mi pokaže album.Da.. Baš ta slika koja je bila u albumu, pojavila mi se te noći.

I reče gazdarica, da je svekrva jako jako voljela tu kućicu, da je gotovo bolesno proganjala sina da je ne proda nikom kada ode, i tako,...

Shvatila sam sve..

I što sad? Nisam tada ništa znala, nego čula da valja napraviti vijenčić od svježeg bosiljka i držati na zidu.  Izmoliti molitve koje znamo, i poškropiti sve svetom vodom..

No, ja nisam osjećala da je ta pokojna žena učinila nešto loše, jedino joj treba taj mir i svjesnost da može otići, i da sve ovo materijalno može ostaviti..

Vjenčić sam ipak napravila. Volim taj miris bosiljka.. Platila sam misu, i poslije toga, nikad više tu bakicu nisam vidjela..

Mogla bih puno priča napisati o tome tko i kako mi je dolazio.. Uglavnom, nitko nije bio od one vrste, od kojih bi se plašila, zapravo, sve su to bile duše, željne samo možda, jedne male podrške..

Jedna draga pokojna susjeda, nakon desetak godina od smrti (skoro i zaboravih na nju), javila mi se u snu.. Djelovala mi je izgubljeno..Znala sam nekako što joj trebam reći..

Prišla mi je, uhvatila sam je za ruku, i rekla joj nježno: "Zoro, molim te, nemoj se uplašiti..Moram ti reći,..Ti više nisi živa.."

Znam da vam se to čini smiješno i kao apstrakcija, ali susjeda me je zagrlila i otrčala negdje..

Možda je zaista nespremna dočekala taj trenutak smrti, ne znam, davno sam odselila od nje, kad sam saznala da je nema..

No, bilo je i par situacija u kojima se nisam osjećala ugodno, ali te situacije su došle puno kasnije, kada sam već bila sigurna što činiti i kako prostor očistiti.

Uglavnom, sve sam radila po osjećaju.. Pentagram sam činila pozivajući anđele, jedino kad sam osjetila da mi treba velika zaštita, jer su u pitanju bile možda i neke energije koje nisu bile dobronamjerne.. Svašta se probija kroz taj astralni svijet...

Ovdje u domu gdje radim, bilo je nekoliko puta slučajeva, kad sam vidjela neke duše, koje su još nekako ostajale tjedan dva nakon smrti..

Tada bih palila tamjan i redovno kadila sve prostorije..

Sve bi savršeno funkcioniralo.

Sada je već dugo jedna divna faza mira..

Možda zato, što sam bila u nekom dubokom uvidu meni dragih živih prijatelja, koji su trebali pomoć, a nisu bili blizu..

Uglavnom,dodir i liječenje na daljinu postoji, ali čisto kao vraćanje tih duša ka samima sebi, da same sebe mogu dalje nositi i podnositi..

Ja nikako ne mogu biti ništa, nego samo ona koja može pokrenuti blokirane vrtloge.. Sve drugo dalje ide samo..

A kad to činim, ne mogu se posvetiti astralnim gostima.

Valjda i oni to znaju..

Sve u svemu, ništa ne radim po nekom pravilu i na silu, pa ni čišćenje prostora energetski..

Sve ovisi o trenucima. Ali uvijek pomaže molitva i dobre namjere.. Križ ili pentagram, istu funkciju ima. Anđeli su prisutni uvijek, kad se nešto sa srcem radi..

I..obavezno..mirisi..tamjan, kadulja (nju ne spomenuh, i nju često palim) i bosiljak..

Tako to ja činim. I pomaže...

Pa, možda će me neko opet proglasiti frikom-frikušom, čudakinjom, meni je svejedno.. Jednako uživam o ovom životu, punim plućima, i udišem i onaj drugi, koji mi je poznat i spoznat..