Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
785
OD 14.01.2018.PUTA
CIPELICE SREĆE
S nostalgijom se sjećam svojih djetinjih snova o Sv. Nikoli , o darovima o kojima sam maštala a on ih nikada nije donio.U doba moga djetinjstva , Sv. Nikola nije tumarao po velikim trgovačkim centrima .I nije peglao kartice , nije poklanjao mobitele, skupocijenu odjeću , aranžmane za skijanja u inozemstvu ,on je samo bio dobri starac duge bijele kose , bijele brade , koji je nosio ljubav i poneku šibu ! Tih davnih poslijeratnih godina , moga ranog djetinjstva na zagrebačkom Trnju , u malom nekonfornom stanu od sobe i kuhinje , jedine dvije prostorije s boltama ,živjelo je nas petero. Moja baka , mamina sestra s mužem , njihov sin , moj dragi mlađi braco i ja... puno ljudi na malom prostoru. Ja sam spavala s bakom jer nije bilo mjesta za još jedan krevet. No godila mi je bakina toplina u hladnim zimskim noćima i onda kad bih se osjećala pomalo izgubljeno misleći na mamu i tatu . Na dan dolaska Sv. Nikole vladalo je veliko uzbuđenje među svom djecom u susjedstvu. Svi smo glasno izražavali svoje želje , jedva smo čekali trenutak kad ćemo tik prije odlaska na spavanje uglancati svoje jedine cipele do kristalnoga sjaja...jer i to je znak koliko ga željno čekamo... uglancane cipele ! Stavili bi ih u prozor i pokušali zaspati ....ali san nikako nije silazio na umorne , uzbuđene , male vjeđe. U mrkloj tami sobe , obasjane samo sjajem tih velikih dječjih očiju prepunih iščekivanja samo je šum malih srdaca upućivao na to da je netko ovdje . I nada i strah od nepoznatog ispunjavali su sobičak . Meni se činilo da ćujem neko gibanje , korake , šuškanje iz kuhinje ali nisam se usudila pomaknuti , premda sam silno htijela proviriti makar samo kroz ključanicu... možda je to ON ? Ali smijem li ga vidjeti ? Što ako primjeti da virim ? Možda će se naljutiti i otići a poklon za mene dati nekom drugom djetetu ! Snuždila bih se na tu pomisao i istoga trena navukla bih poplun preko glave i hladnoga nosića. Ali gdje je baka ? Zašto ona ne spava ? Zar ga i ona čeka ? I teta i Keko ? Zašto je odraslima sve dozvoljeno , pa čak i da vide Sv. Nikolu ? Umor bi me napokon svladao a s prvim kukurijekom susjedova pijetla braco i ja bili smo na nogama. Bio je tu ! Došao je ! Neopisiva radost i ponos , trkom do prozora po svoje uglancane cipele ! I gle ! U jednoj je cipeli glavica luka i šiba s krampusom - znak da baš i nismo bili najbolji , upozorenje da se popravimo do iduće godine. Istog trenutka prebiremo po raščipanim glavicama što to točno trebamo napraviti da bi On bio zadovoljan ? Možda jako srdimo baku ? Ali u drugoj je cipeli melem za dušu i naše trbuščiće : vrečica Kiki bonbona i naranđa! Ipak nas dragi Sv. Nikola voli ! 30 godina kasnije : Još sam uvijek uoći blagdana Sv. Nikole uzbuđena i razigrana. Gotovo ništa se nije promijenilo osim što sada dragoga starca bijele kose i brade glumim ja... no toliko sam ufurana da bih mogla zaplakati od sreće što će moje malo zlato večeras činiti isto ono što sam i ja činila prije toliko godina. Jedva čekam da zaspi. Sve je već pripremljeno...ali u njegovu čizmicu poklon neće stati pa će ga Nikola staviti pokraj... krasan trenažer WG, s velikim ekranom na prednjem staklu , cestom na kojoj možeš luđački voziti i zbog kojeg sam se odrekla frizera u idućih 6 mj. Naranđe neće dobiti jer je voće svakodnevna prehrambena namirnica , a slatkiši su djeci još uvijek važni, ali ne Kiki bonboni već vrečica šarolikog izbora. Sve je tu, pa i neizostavna šiba naravno , ali njemu nikada nije donio šibu s krampusom na vrhu ! Jer njegova Nikolica misli da je najbolji !!! Spava mi se , no migoljenje na dječjem krevetiću ne dopušta da mi san poremeti zadovoljstvo u posljednjem činu ! Napokon !!!Tiho , ravnomjerno disanje, pogladim malu plavu glavicu i u najvećoj tišini rasporedim poklone uokolo cipelica ! Ne znam koliko je sati , ne čujem kukurijekanje jer ovdje nema pijetlova , no mojim pospanim očima je jako rano...čujem šuškanje u drugom kutu sobe.... tapkanje malih bosih nožica i razdraganu ciku ! "Mama , mama , došao je ! Vidi što sam dobio "! Teškom mukom otvaram oči i u čudu gledam čas autić a potom velike plave okice iz kojih blista beskrajna svijetlost sreće , razdragani osmijeh otkriva mi niz malih bijelih bisera i tako mi je toplo u srcu tog divnog zimskog jutra...!
bglavac
edin.kecanovic
