Namjerno sam ostavio svjetla grada i krenuo sporednim cestama u želji da vidim sve ono što nema zacrtano u nikakvim kartama. Želio sam osjetiti prirodu u svoj njenoj ljepoti i divljini. Ne parkove i uređene vrtove već divljinu jer moja duša je imala potrebu za tim. Oduvijek sam osjećao da je zarobljena u ovom krutom tijelu i da joj fali slobode. Na neki način sve ovo što radim, radim zbog nje. Mojoj duši fali komunikacija sa dušom zemlje. Neki odlaze u crkvu da bi pronašli Boga i na razna druga mjesta....ja eto u prirodi pronalazim Stvoritelja. Ovdje me On čeka i ovdje razumijem njegov jezik.....jezik prirode, a što je priroda drugo nego sam Bog. Zato sam ju došao napojiti na samom izvoru.

Motor je radio fino i bez greške, preo je zadovoljno jer je osjećao moje zadovoljstvo. Usporio sam vožnju jer sam želio dobro promotriti krajolik. Sa svih strana okruživala me gusta crnogorična šuma a malo dalje kao žila kucavica svega, tekao je potok. Odlučio sam stati i tu prenoćiti.

Zrak je bio toliko čist da sam skoro osjetio bol u plućima od čistog kisika ali ono što mi je najviše godilo bila je…..tišina. Tek kad iz bučnog grada dođete na planinu znati ćete što je tišina. Tišina i mir, bez buke ljudi, automobila, sirena, mobitela, telefona i raznih drugih umjetnih i neprirodnih zvukova.

Ovdje je vladala tišina od koje protrnete i pitate se da li je ovo stvarno, jesam li na planeti Zemlji. A jesam , znam da jesam onda kada zvuci tišine kao melem počnu padati na moju nemirnu dušu.

Polako i nečujno spustio se sumrak. Zapalio sam vatru da mogu večerati i smjestio se pod grane jednog kržljavog stabla koji je svoje ruke pružio zaštitnički prema meni. Rasklopio sam šator i pripremio vreću za spavanje. Kako je padao mrak tako su iz dubine šume počeli navirati razni šumovi, ptice su se dozivale, činilo vam se da milijuni ptica pričaju i pjevaju u isti tren. Sva moja osjetila uživala su u tom blaženom trenutku vremena bez vremena i sve je upravo tako titralo – bezvremenski. Činilo mi se da u tom trenu ni mene nije bilo jer svoje tijelo nisam osjećao na uobičajen način. U trenutku dok sam slušao pjev šume i moja duša je pjevala skupa sa njom. Dugo sam ostao tako omamljen sve dok me hladnoća noći i dijamantni sjaj zvjezdanog neba nisu potjerali u moj maleni šator i toplu vreću za spavanje. Pune duše i uma očišćenog od misli zaspao sam kao nikada do tada…..