Našao se na parkiralištu koje je uz našu kuću.Dobro da u to vrijeme ograda nije bila zidana nego prirodna,od žice i živice.Našao se mali psić,bijeli sa crnim mrljama .U stvari bio je bijel samo su mu uši bile crne i korijen repa.Moj svekar ga je samo privukao ispod živice u dvorište.Nije bio skroz malo štene.Možda oko šest mjeseci.Vjerujem da ga je netko ostavio na parkiralištu.Ili im je pobjegao iz auta.Mada u tom slučaju bi ga tražili i kad-tad došli k nama po njega.Bio je sav u strahu.Kako je došao u dvorište nije se uopće kretao po njemu ,nego se ščučurio na jednom mjestu .Trebalo je vremena da se oslobodi,da mu dvorišta postane dom.Imali smo veliku pseću kučicu ali u nju nije htio ući.Svekar i  svekrva bi ga vodili svaku večer u kučicu,ali on bi se vračao pred vrata kuće i tamo spavao na otiraču..Malo pomalo ulazio je i u kuću.Da bi se na kraju udomio u njoj.Dobio je svoju sobu i svoj krevet.Mada, kad smo vikendom i muž i ja bili kod kuće,dolazio je spavati u našu sobu.Volio je mjesto ispod stola.

Svaki odlazak nakon vikenda bio mi je tužan.A svaki povratak za vikend, radostan, jer ću ga vidjeti.Meni se je jako veselio jer sam ga ja vodila u šetnje po nasipu uz rijeku.Koliko sam samo ljudi upoznala tako šećući s njim. I grad.Cijelog bi ga obišli i tako sam ga upoznavala,jer to je bio grad moga muža,za mene u to vrijeme još nepoznanica.

Dobro je bilo dok je bio još mali.Mogla sam ga puštati da trči po nasipu i po polju.I to je bilo najljepše vrijeme što sam ga provela s njim.Što je bio stariji sve više je napadao  druge pse.Ili su oni njega,a on se branio.U svakom slučaju idila je završila.Morala sam se sklanjati od drugih pasa.Ići putovima gdje ih nema.Jednom smo se tako vračali iz šetnje,vodila sam ga na povodcu,kad je iz susjednog dvorišta, izletio vučjak i napao ga.Imala sam natikače i kako se on naglo trznuo,tako sam se i ja trznula,natikača je pružala otpor,i mene je noga zabolila i nisam više mogla stati na lijevu nogu.Za to vrijeme oni su se zakačili i grizli jedan drugoga.Susjeda je to sve vidjela,potjerala svog psa i nazvala mog muža da dođe po mene.Nije me ni pitala kako sam i nikad poslije ,dok me je gledala kako hodam  sa štakama i longetom,i šepam mjesecima nakon skidanja longete.Ustanovilo se da mi je pukla jedna koščica u koljenu.Koljeno je nabubrilo.Boljelo me.A moj pas je pao u depresiju.Sklupčao se u sobi,nije htio jesti,nije proizvodio nikakve zvukove.Za ne vjerovati.On se osjećao krivim jer meni nije bilo dobro.Kako sam se ja oporavljala,tako se je i on oporavljao.

Nažalost naše šetnje više nisu bile moguće.Prvo longeta.Zatim sam dugo šepala.Izgledalo je kao da nikad više neću moći normalno hodati.Ali bila sam uporna,rekli su mi samo da hodam,što više,mada me i boli.I ja sam hodala i hodala i planinarila sve više i više.Danas hodam normalno,bez šepanja.Ali više se nisam usudila s njim ići u velike šetnje kao prije.Išli smo na manje šetnje oko kuće i  noću ulicama gdje nema pasa.To više nije bilo to.Ni za njega ni za mene.

Ne znam kako se to moglo dogoditi.Nismo više išli na šetnje poljima.Sve više je bio u dvorištu,a napao ga je krpelj.Jednostavno se nekako sakrio.Nismo ga otkrili.A nismo ni sumnjali, da bi ga mogao imati, kad je sve više bio u kući ili u dvorištu.Počeo je slabiti,ne jesti.Odveli smo ga veterinaru.Rekao je da ga je napao krpelj,da je ušao u krv,i da mu je već oslabio bubreg.Vodili smo ga u Institut  u Zagreb na infuzije.Dok je god bilo nade liječili smo ga.Onda je veterinar rekao da se previše muči,da ga otrovi koji kolaju njegovom krvlju zbog zatajenja bubrega truju i da bi mogao postati agresivan.Došao je dan kad je rekao da ga trebamo uspavati.U sebi sam osjećala potrebu, da budem uz njega ,kad će dobiti injekciju.Ali odveden je veterinaru u tjednu kad sam ja radila i nisam mogla biti s njim.Muž je iskopao veliku rupu u dvorištu i tamo ga položio.Njegov grob danas je moj cvjetnjak.Uređujem ga,sadim cvijeće i svaki  taj cvijetak koji zasadim spomen je na njega.Dugo vremena kad bih odlazila na vikend očekivala sam da će veselo poletiti prema meni,da će njegova bijelo crna glava izroniti ispod stola i doći do mene ujutro da me probudi.Kuća je bila prazna.Dvorište je bilo prazno.S nostalgijom sam gledala druge pse kako šeću našim putovima.

 Prošle su godine, i pomalo sam se pomirila s njegovim odlaskom..Sada imam mačku,koju obožavam.Voli se šetati cvjetnjakom,skrivati u cvijeću.I taj cvijetnjak veza je između dvije moje velike ljubavi.Ponekad pomislim koji bi to kaos nastao da se sada sretnu.Ona bi završila na prvom drvetu,a on bi tvrdoglavo u beskraj obigravao oko njega i neumorno lajao.