Još od malih nogu, od kada znam za sebe, intezivno razmišljam o smrti. Nisam sigurna diviml i joj se, no fascinira me. Već na početku svog svjetovnog života razmišljala sam o kraju. Uvijek me zanimalo kako ću se osjećati kada mi se tijelo ohladi i zauvijek zatvorim oči tijela u kojem sam. Moj hram će ostati pod zemljom, istrunuti s godinama...a gdje ću biti ja?
Od malena se bojim da će ljudi koje najviše volim prviotići što me prilično iscrpljuje kada se uhvatim da razmišljam o tome. U tim trenutcima usmjeravam svoje misli na ono što me čini sretnom u danom trenutku. I kada dodirnem čovjeka mislim: "Ovo je samo fizičko, svjetovno tijelo...u njemu boravi duša" i na neki način tom rečenicom se zaprvo tješim i istovremeno si pokušavam predočiti razliku između duše i tijela, dokučiti tko ostaje nakon ovog života sa mnom u onom duhovnom.
Zašto si ograničavati um kada sam u stanju dokučiti i razumjeti svijet oko sebe?
Kako sam sve više istraživala svoje duhovno, tako sam i došla do zaključka da je smrt zaprvo točka prijelaza. Kuda? Možda u neki bolji život? Ili ovaj ispočetka? (tj. imat ćemo drugu priliku da ispravimo ono što smo u prošlom životu krivo učinili?) Možda nas sam Bog reinkarnacijom navodi da se više posvetimo svojoj duhovnosti, duhovnoj svjesnosti, svjesnosti sebe - duhovnog bića koje boravi u ovom fizičkom tijelu?
Smrt je samo prijevozno sredstvo koje nas vodi u drugi život ovisno o tome kako smo proveli prethodni. A što je onda ovaj svjetovni (fizički) život koji sada živimo? Neka prilika koju smo zaslužili?
Nemojte se ovdje pitati što ste u ovom životu dobili i čime ste to zaslužili. Svatko ima i nosi sa sobom svoju karmu. Ne kriite sebe ako se bližnjemu nešto loše dogodi. Također, ne mučite se s pitanjem: "A čime je on to zaslužio?" Ne poznajete svoj prošli život, niti tuđi. Život je proces gdje smo nagrađeni ili kažnjeni prethodnim odlukama našeg jastva...ega, koji boravi u tijelu koje gledamo u ogledalu.
Neki će proći kroz sito i rešeto, neki će imati lagodan život. No činjenica je da ćemo svjetovno izgubiti ne posvetimo li se svojoj duhovnosti. Pa čak i svoje tijelo, koje može biti napadnuto od naših frustracija ili loših osjećaja --> zato je važno razmišljati pozitivno, biti duhovan i osvješčivati se o sebi, svijetu gdje živitš i s poštovanjem se odnositi prema svoje tijelu (jer kreni od sebe!) pa ćeš i prema ostalom fizičkom ili svjetovnom imati poštovanja i biti bolja osoba.
I život i smrt su procesi, ciklusi koji se događaju. Kao što proljeće probudi prirodu, tako dolazak duše na ovaj svijet u obliku rođenja budi nove osjećaje. Kao što zima donese mrtvilo i hladnoću prirodi tako nas i smrt bližnjih opustoši.
No iza svake smrti, dolazi život, kao što iza svake zime dolazi proljeće. Balans je važan!