Do jezera mrtvih listova od prošle jeseni sišla je sjena jednog pjesnika.

Sjena njegova se spustila do obale, rasute na mjestima gdje je prosipao svoje stihove i pohodio osamljena mjesta pa ih tamo sakrivao.

U tim njegovim očima, lijepa je njegova ljubav.

Osjećam prazninu kad vidim bijelo.

Osjećam muklost i tugu kad sanjam bijelo.

Na nebo se propinju moje ruke, dotakle bi oblake, zaronile u dubine.

Kraj rijeke, koja je tiša od najtišeg leta orlove sjene, između neba i zemlje doplivalo je jedno malo srce i zaustavilo se u tom davnom zimskom danu.

Ugrijalo se to srce na toplom dlanu pjesnika i okrenulo se mjesecu i nasmiješilo.

Ugrijala se duša i snagom tih očiju, koje su je pratile izdaleka, zanijela se ljepotom osjećaja.

Iz mračnih komora srca nisu više izlazile kristalne suze tuge i skrivale se ispod kamena, koje su drugi pronalazili i mislili da su to vilinske suze.

To su bile suze tuge.

Pomaknule su se zavjese prošlosti, neke davne zakletve su se ispunile i odslužile ono zadano pa su već postale i besmislene.

Duša je sačuvala biserne riječi usamljenog pjesnika, sagrađen je zlatni otok i čekao se proljetni vjetar da bi pokrenuo ta bijela jedra za jedno lijepo putovanje.

Ako usamljeni pjesnik pronađe oči koje traži, neka mu vjetar bude sklon i njegovim jedrima podari nezaboravan doživljaj.

Neka te oči, koje usamljeni pjesnik traži, zarone duboko u njegove i vidjet će beskraj noći, vidjet će dubinu duše, a ne more tuge.

Te oči, ako znaju gledati, u pjesnikovoj duši će vidjeti sebe.

Zato, usamljeni pjesniče, kroz tri noći moja duša će moliti za tvoju sreću i kroz snove ćeš naći te lijepe oči u koje toliko želiš zaroniti.