Pouka iz jednog domaćeg dokumentarca...

Domaći dokumentarac "Starac i roda" sam odgledala nekoliko puta...

Romantična priča o ranjenoj rodi (Malena) i njezinom odanom partneru (Klepetan) je obišla svijet, što nimalo ne čudi, jer ljudi vole mitove o vječnoj ljubavi i odanosti...

Rode su ptice selice, Malena je zbog slomljenog krila ostala zarobljena u Slavonskom Brodu:

"Redatelj Tomislav Jelinčić ovjekovječio je najljepšu priču o ljubavi čovjeka i životinje. Prije 28 godina Stjepan Vokić pronašao je Malenu propucanog krila, spasio joj je život i od tada su njih dvoje svoje dane provodili zajedno, većinom u iščekivanju novog proljeća. Malena je 2002. pronašla ljubav svog života. Klepetan, kako ga je Stjepan nazvao, vraćao joj se svake godine i zajedno su odgojili 60-ak malenih roda."

Starac potkraj filma ipak izjavljuje da je možda pogriješio što je spašavajući život Malenoj možda joj oduzeo njezinu slobodu i da je to možda previsoka cijena...

Priča jest dirljiva, ali iako je o ljubavi između čovjeka i životinje, krajnja poruka je preporuka o promišljanju ljubavi koja zarobljava...

Naravno, nije tako jednostavno, slomljeno krilo je uzrok, a izbor između sigurne smrti (ptica sa slomljenim ne može letjeti) i života u zarobljeništvu, izbor sam po sebi jasan...

To je između životinje i čovjeka, inače, u životinjskom svijetu nema ropstva ni zarobljavanja, samo čovjek zarobljava druge ljude, pripadnike vlastite vrste iz raznoraznih razloga (koristi, straha)...

Ropstvo iz ljubavi je najveći i najokrutniji izraz sebičnosti...

Ljubav koja zarobljava je negacija ljubavi...