DA LI JE TO NEKI ZNAK?
Moja zgoda za Valentinovo

 

Imam osjeca da je proslava Valentinova
nekeko nametnuta.

Ne osjecam taj blagdan
onako kako bi to zeljele
svjetske trgovacke korporacije
ali svejedno ipak promislim malo
o svojoj ljubavnoj prici.

 

Volim sretno i zadovoljno
vec vise od tri godine.
Gradimo nas zivot koji
vecini izgleda neuobicajen
( moju sestru uvijek pitaju
kako ti je ona sestra
s zanimljivim zivotom)
a svaki dan je ta ljubav
cvrsca  a povjerenje sve vece.

 

I tako… u toj silnoj ljubavi…
ove godine za Dan Sv. Valentina
sjedeci sama u stanu nakon
napornog radnog dana,
pogledala sam na svoju lijevu ruku
i… prestala disati na tren.

 

Ruka je bila potpuno gola,
bez icega, prazna. 
Moj predivni zarucnicki prsten,
je ispario s moje ruke.

Nevjerica! Potpuni sok!
Na brzinu pomislim ma tu je negdje,
ovo bi bilo nemoguce,
i bas na Valentinovo, ne…
to je previse cak i za moj zivot
pun ludih obrata i neobicnosti.

 

Medjutim, prstena nema.
Skliznuo ( iako mi nije bio velik),
nestao, jednostavno ispario.

 

Kako reci dragome? Sto reci?
Tuga me potpuno obuzela.
Voljela sam taj osjecaj
da u najtezim danima
i problematicnim poslovnim
dogadjajima pogledam na taj prsten
i osjetim svu njegovu blagost.

 

No, realnost u vidu moje blijede ruke
na kojoj nije bilo nicega me natjerala
da uzmem telefon i javim dragome
sto se dogodilo.

 

I znate li kakva je bila reakcija?
To je samo prsten, rekao je.
Dobit ces drugi, sigurno.

 

Nevjerica je jos tu,
a ponekad se pitam
da li je to mozda  neki znak
jer se desilo bas na Dan Sv. Valentina.

Lavica