PAKETIĆ BEZ MAŠNE

Raznježio me, rasplakao, učinio sjetnom i ganutom
…što mojoj okolici baš i nije bilo posve jasno,
jer se radilo o »običnom dječjem animiranom filmu«.

Dakle, radilo se o jednom mladom bračnom paru
koji je živio sretno,
ali izuzetno skromno, jer nisu imali novaca.
Pošto je došlo vrijeme darivanja,
oboje su potajno intenzivno razmišljali o tome,
kako darovati jedno drugoga.

 

Ona je imala dugu, lijepu kosu,
na koju je njen suprug bio jako ponosan,
a on je bio naočit muškarac dobrog srca,
grijala ih je uzajamna ljubav.

 

U tišini svojih misli ona je odlučila otići frizeru
i odrezati te prodati svoju kosu,
kako bi njemu kupila lanac za džepni sat,
koji mu je bio potreban.
S maramom na glavi, nimalo nesretna,
vratila se kući s lijepo zamotanim paketićem
i čekala da se njen suprug vrati kući.

 

Kada je konačno stigao, poljubio je svoju ženu
i pružio joj dar koji joj je kupio
– ukosnicu za njenu lijepu, dugu kosu.
Ona ga je otvorila i kroz smijeh zaplakala.
On ju je zbunjeno gledao,
mislio je da joj se ne sviđa njegov dar,
našto mu ona reče kako je ukosnica lijepa,
ali ona je odrezala kosu,
kako bi njemu mogla kupiti dar
– lanac za njegov sat.

 

Nato se nasmijao i on i rekao:

»Ali, ali, ja sam prodao sat,
kako bih tebi mogao kupiti ukosnicu.«

 

 

U životu sam pročitala mnogo lijepih priča
i mnogo lijepih knjiga i pogledala niz dirljivih filmova,
ali ovaj »film za djecu« pamtit ću dok sam živa.

 

Zagrljene, kćerka i ja, plakale smo dugo, dugo,
a istovremeno se i smijale,
svjesne zabezeknutih  pogleda ukućana koji su nas pratili.

 

Nije im bilo jasno, kako nekog odraslog
može rasplakati film za djecu, koji usto,
uopće nije bio tužan.

 

Razloga za suze je više.
Čovjek može zaplakati zato što ga boli;
može prosuti suzu zato što je nesretan;
suza utire sebi put i u bljesku spoznaje
i beskrajnim bespućima ganuća,
koja te obgrle poput toplih majčinih ruku.

 

Bila sam duboko ganuta spoznajom
kako je malo potrebno da ljudi usreće jedno drugog,
a kako često to propuštaju napraviti,
da li iz površnosti ili neznanja,
umjesto ususret jedno drugom,
putuju suprotnom stranom ulice.

 

Pokušajte se sjetiti koliko bočica
na brzinu odabranih parfema ste u životu
imali na polici u svom ormaru?
Ili koliko komada zlatnog nakita ste dobili,
a uopće ne volite zlato?
Ili, koliko je kriminalki u regalu vaše knjižnice,
a vi radije čitate pustolovne romane…

 

Nije bitan dar. Nije bitna cijena.
Katkada nije bitna čak ni prigoda.
Darivanje je umjetnost i čin ljubavi,
rođen iz poznavanja onoga kojeg darujemo.

 

Lanac i ukosnica iz ove priče,
posve slučajno nisu bili skupocjeni,
ali moglo se desiti i da su imali
ogromnu materijalnu vrijednost.
Nevažno.

 

Ja u toj priči ne vidim lanac za sat
i ne vidim ukosnicu.

 

Vidim dvoje ljudi koji se vole;
koji se znaju, ne samo gledati,
već i vidjeti, koji znaju ne samo slušati,
već i čuti; i naposlijetku,
koji su savladali najteže od svih umijeća
– kako darivati ljubav.

 

Najlakše je otiću u trgovinu i izabrati dar sa polica,
uviti u sjajni papir ukrašen raskošnom mašnom
i pozvoniti na nečija vrata.

 

Mnogo je teže, zapakirati toplu i iskrenu ljubav,
međusobno razumijevanje i poštovanje
i potom tiho i s ljubavlju
pokucati na vrata nečijeg srca.

 

Zašto je taj dar tako poseban?
Pa, zato što je tako rijedak.
Nepregledne kolekcije skupocjenog nakita
pod bogato okićenim smrekama
u ozračju razočaranja i patnje
imaju ništavnu vrijednost.

 

Ali, ako odlučimo umjesto »darivanja po dužnosti«
pokloniti »dar kao plod ljubavi«,
tada ćemo možda, ali samo možda,
ako dovoljno otvorimo svoje srce,
u svjetlima tisuću upaljenih žaruljica,
ugledati i jednu koja posebno svjetli.
I ne samo u dane praznika
i ne samo u dane darivanja.
Svakoga dana našeg života
i svaki trenutak kojeg udišemo,
bit će praznično obojen
i slati nam jednu doista posebnu poruku
»Ti si mi važan/važna! Volim te.«

 

Ispod moje će se smrečice ove godine,
kao i svaki puta do sada, naći šareni paketići
u kojima su zamotane tihe i neizrečene,
male želje onih koje volim.

 

Ali to nije ono čime ih namjeravam uistinu darivati.

 

Moj pravi dar njima nije umotan,
nema mašnu i nema materijalne vrijednosti.

 

Poklonit ću im u toploj zavjetrini domaćeg ognjišta
i lijepo pregrnutog stola zagrljaj bez riječi.
Poklonit ću im ono što im poklanjam
i preostalih 364 dana na godinu.

Paketić slušanja, paketić  razumijevanja,
paketić podrške i ozračje puno ljubavi.

Misao »Ti si mi važan/važna.
Ti si mi poseban/posebna.
I volim te.
Hvala vam što jeste.«

 

Neću odrezati kosu, da bih kupila lanac.
Ošišala sam se nedavno i on ne nosi sat.

 Neću učiniti ništa tako dramatično.

 

Samo ću ih voljeti.
I zauvijek u srcu nositi te trenutke naših međusobnih,
životnih darivanja, da me prate i griju,
ma kada i kamo otišla, uvita u topao ogrtač spoznaje
da sam nekome posebna i da je meni netko poseban.

 

Irnan