ČAROBNO ZRCALO

Zrcalo odražava istinu

Zrcalo odražava istinu, iskrenost, čistoću, jasnoću, te tajne srca i svijesti, a kao nosilac izuzetno bogate simbolike u poretku znanja koristilo se za proricanje  još od vremena kad je prvi čovjek ugledao svoj odraz na mirnoj površini vode. U mnogim kulturama zrcalo je bilo sveti predmet. Analogija voda-zrcalo sugerira osvješćivanje nesvjesnog (voda) u igri svjetla i odraza koje tvore pojavni svijet. No sa zrcalom treba oprezno da nam se ne dogodi da poput mitskog Narcisa ostanemo zarobljeni u svom vlastitom odrazu.

 

Znati unaprijed hipotetičnu budućnost, pogotovo ako je sadašnjost mučna i neshvatljiva, pokreće mnoge ljude u potrazi za odgovorima. Svako ljudsko biće nosi u sebi neutoljivu žeđ i čežnju za Božanskim, za Sveznanjem, koja je prisutna i kad nije svjestan što ga to razdire. To je ista ona nezajažljiva potreba koja je nagnala prve ljude, Adama i Evu da kušaju jabuku sa drveta znanja. Potraga za tim znanjem se služi mnogim instrumentima i tehnikama, a čarobno zrcalo je samo jedna od njih. U širem kontekstu, svaka tehnika divinacije je to čarobno zrcalo.

 

Pri tom je zrcalo simbol stvorenoga koje odražava stvaralački Um. Čovjek i Bog su u uzajamnom položaju dvaju zrcala, jer je čovjek stvoren «na sliku i priliku Tvorca», ali i čovjek i čovjek su u istom položaju. Ogledamo se u drugima i oni u nama, bili mi toga svjesni ili ne bili. Ako smo mi slika u Božjem oku, onda se i Bog odražava u zrcalu naše duše. Isto tako ja se odražavam u tebi, ali i ti u meni. Zrcalo najbolje ilustrira povezanost i uzajamnost svih stvari. No, zrcalo mora biti kristalno čisto (čistoća duše i namjere) da bi slika koju iščitavamo bila istinita. Prljavo i zamrljano zrcalo nam daje iskrivljene uvide ili ih potpuno onemogućava. U pjesmi «Zrcala su nepouzdana» poetski iskaz ilustrira upravo tu nemogućnost jasnog uvida u stvarnost:

     ZRCALA SU NEPOUZDANA

     Ogledam se u očima

     slučajnih prolaznika,

     površnih znanaca,

     dobrih prijatelja.

     Ogledam se pomno.

     Tražim sebe,

     istinitu.

     Vidim samo sjene,

     groteske.

     Uplašena i neprepoznata,

     povlačim se.

     Zrcala su moja

     nepouzdana, zamagljena,

     zamrljana i zaprljana.

     Zamagljena

     vlastitom patnjom,

     zamrljana tragovima suza,

     zaprljana egoizmom

     i svim zalima usputnim.

Eto, kad se dogodi da nam životne patnje zamagle i zastru vidik korisno je zaviriti u čarobno zrcalo, osvijestiti gdje smo se našli i kuda idemo. Uvidjeti zašto nam se neželjene situacije ponavljaju, znači početi mijenjati svoju sudbinu, znači preuzeti svoj dio odgovornosti za ono što nam se događa, jer je jedna od velikih istina (o kojoj se premalo govori) da nismo igračke u rukama slijepe sudbine. Prije svega trebamo osvijestiti koliko sami doprinosimo i pomažemo slijepim silama usuda.

Moje čarobno zrcalo je Arhetipski kotač u kojem klijent/ica vođeni svojim unutarnjim iskustvom (koje često nisu u stanju verbalno izraziti, jer su istraumatizirani) svjesno izabiru određene arhetipske simbole koji postavljeni u međusobne suodnose tvore zrcalnu sliku i traume i razrješenja. Bit je u tome da identičnu sliku vidi i terapeut i sam pitač koji se s tim suočava kao sa svojim odrazom u kristalno čistom zrcalu koje odražava stvarnost onakvom kakva ona jest bez uljepšavanja, ali i bez pogoršavanja. Takva je priroda zrcala. Ono nema svoje stvarnosti, ali nepogrešivo šalje odraz naše stvarnosti.

Pogled u čarobno zrcalo je uvjek otrežnjujuće i osvješćujuće iskustvo. Nakon arhetipske analize sva zavaravanja i samozavaravanja se rasplinjuju kao jutarnja magla na suncu, a pitač, probuđen u novoj svjesnosti kreće stazom promjene ka ostvarenju sretnog čovjeka

Irida

 

 

Pogled u budućnost

Je li pogled u budućnost trčanje pred rudo ili....?

Odgrnuti zavjesu neizvjesnosti vjerojatno ponekad poželi učiniti svaki čovjek i malo zzdrave radoznalosti možda nikome ne škodi. Ali kada nam život počnu određivati pitanja tipa:

"Hoće li se dogoditi to i to?"

"Može li biti kako ja želim i možete li napraviti da tako bude?"

"Što će biti ako bude?"

"Što će biti kada bude?"

"Što će biti ako ne bude?"

Ovakva pitanja znaju često biti uvod u pasivnost i statiranje u vlastitom životu. Pogotovo ako su učestala i polako se pretvore u ovisnost o odgovorima. Propuštamo  Propuštamo sve one životno važene stvari na putu do cilja, zaokupljeni samim ciljem. I kad  jedanput i stignemo do cilja, već nam je na umu novi set pitanja, možda samo usmjesren na neku drugu želju, plan ili očekivanje. Uglavnom opet postavljamo ista ili slična pitanja:

"Hoće li se dogoditi to i to?"

"Može li biti kako ja želim i možete li napraviti da tako bude?"

"Što će biti ako bude?"

"Što će biti kada bude?"

"Što će biti ako ne bude?"

Ima svojevrsnog fatalizma u funkcioniranju po principu pitanja i odgovora. Stječe se dojam kao da ćovjek okamenjen patnjom odbija živjeti. Un ukopan u bol i patnju traži potvrdu da tako mora biti sve dok mu se ne "dogodi život".

Moja poruka bi bila "dogodite se vi životu!" Preuzmite odgovornost za ono što vam se događa, uživajte u lijepim fazama, a iz loših izvucite pouku. Umjesto pitanja:

"Možete li napraviti da mi se dogodi to i to, tako i tako?"

Ispravno je pitati:

"Što ja mogu napraviti da moj život bude drugačiji?"

Ako već želite odgrnuti zavjesu i znati stvari unaprijed, neka vam to bude na korist. Nemojte zbog cilja propustiti čari putovanja. Živite život punim plućima, ma kako možda sada bilo mučno i teško. Ne bojte se drače, trnja, padova i ogrebotina. Ožiljci su tragovi dobivenih bitaka, a možda otkrijete da i ne korovi znaju procvasti cvjetovima rijetke ljepote...Možda je sada teško, možda bi tu mučnu dionicu svog života najradije prespavali, no ništa ne traje vjećno, ni lijepo, ni teško, jer reče Heraklit:

"U svijetu stalna, samo mijena jest."

Ostavite u  svojim životnim planovima mjesta za pokoje iznenađenje. Ako budete znali sve unaprijed, otvarate vrata nezvanoj gošći, dosadi, a ona jede radost življenja...

 Irida

 

 

MALA OSOBNA POVJEST BROJA 13

Kažu da sam bila tako slabunjava kad sam se rodila da su se bojali da neću preživjeti ni tjedan dana.

MOJ "SLUČAJNI" BROJ 13

 

Rodila sam se kao drugo dijete u svojoj obitelji 10.10.19...........Moji jadni roditelji su prvo dijete već sahranili (moj najstariji brat je umro u dobi od godinu dana; po njihovom opisu uzrok je vjerojatno bio meningitis, encefalitis ili nešto slično, liječnici ga nisu uspjeli spasiti). Kažu da sam bila tako slabunjava kad sam se rodila da su se bojali da neću preživjeti ni tjedan dana. Mama iscrpljena teškim porodom iz porođajne postelje cvili da me treba što prije krstiti da ne umrem nekrštena....., treći dan po porodu uspijeva nagovoriti moje krsne kumove da me u hitnji odnesu na krštenje...............Moja kuma i sama u visokoj trudnoći i inače pomalo nesigurna i smetena žena, sva u strahu da me neće živu donijeti doma u panici je u matične knjige datum krštenja upisala kao datum rođenja, dakle do dana današnjeg mi se u dokumentima datum krštenja (13.10.....) vodi kao datum rođenja.

 

Preživjela sam i vrlo rano postala..paaaaaaaaaaaaaaa, drugačija od većine svojih vršnjaka. Moji roditelji su i dandanas uvjereni da mi je krštenje spasilo život...., u svim mojim dokumentima datum rođenja je trinaesti. Sad slijedi nabrajanje:

 

13-ta godina; prva mjesečnica toliko bolna da sam završila skoro na kirurgiji.

13 punih godina; bolne mjesečnice koje prestaju biti tako dramatične tek nakon prvog poroda.

13 godina sam bila podstanar

13 godina sam stanovala na istoj adresi u stanu broj 13 (stan smo dobili, a poklonjenom konju se ne gleda u zube).

13-tog sam rodila svoje drugo dijete (rođena je prije vremena)

13 godina staža na jednom radnom mjestu.....

13 godina staža na drugom radnom mjestu..........

 

Nakon 13 g. u stanu br. 13,  selidba na novu adresu, tek kad sam se uselila shvatila sam da broj 31 (sadašnja adresa) inverzijom opet postaje 13...........Životni put mi je poput nekog romana, pun neobičnih zaokreta i preokreta....a nisam čak ni rođena 13-tog........., kao da mi je tom trinaesticom kupljen život i kao da to moram stostruko otplatiti (iza mene su rođene i umrle dvije sestrice i jedan brat i jedno mrtvorođeno djetešce), a ja sam još tu .........možda je moj život stvarno otkupljen..............?!

Irida

 

 

Balada o kruhu

Dok su ga mijesile majčine ruke
sve su korice bile slatke.

Sad kd ga strojevi gnječe,
sve više ga ide u otpatke.

Za mukotrpnu,
u znoju stečenu žetvu
nema uvrede veće
nego kad nježno-rumeni kruh
nehajno, bez poštovanja
bacimo u smeće.

Razmaženost, bahatost, rasipnost...!
Dežurnog krivca
teško je pronaći.

Uglavnom:
"Tko tebe kamenom,
ti njega kruhom"
više se nebi smjelo reći,
jer i kruh može biti ubojit,
poput riječi....

Irida