Dok snivaš, milo...

 

Gledam te kako snivaš, milo moje.

San, na platnu od vjetra satkanu,

sjenama običava oslikati lijepi lik.

Nad tjelešcem tvojim okupljaju se,

plešući tako svoj krabuljni ples;

znaj, milo, snovi te štite od stvarnosti,

o stvarnosti ti šapuću,

govore jezikom slikara,

umjetnika.

Sve što ti san ima reći važno je,

a nikada ti se neće obratiti riječima.

Zato nemoj zamjeriti meni,

majci svojoj,

što ponekad te neću razumjeti,

što neću sanjati tvoje snove,

što ćeš mi ih tek pričati –

pričati sliku svoje slike,

privid privida.

Ja ću te slušati s iskrenom radošću,

u naručju dok mi sjediš

dok ti mirlišem kosu

dok snovima rasteš.

Hobo

 

 

 

Iskopano iz sjećanja

 

Kako samo grozne mogu biti
zime u kotlinama i kako samo
smrznuta mogu biti srca ljudi
na takvim hladnoćama.
Jedne baš takve večeri,
dovukle smo se u jedan
baš takav grad u kotlini
kao i svake nedjelje nakon
vikenda provedenog kod kuće.
Vlak je stao na peronu,
grad se nije vidio od magle.
Žurnim korakom grabile smo
prema izlazu komešajući se
u rijeci ljudi.
Iznenada, pred noge nam se poput
letve stropoštalo ljudsko tijelo.
Nekolicina koja je hodala usporedo
s nama, tijelo je 'ladno zaobišla
i produžila dalje.
I oni iza nas učinili su isto,
nitko nije niti pogledao
u čovjeka na podu.
Zapanjeno smo stale dok se
nismo snašle: ona je pojurila
da pokupi njegove naočale
koje su odletjele prema tračnicama,
a ja sam vikala:“Jebo naočale, ljubičast je!“
Okrenule smo ga na bok i pokušale
izvući jezik koji ga je gušio;
na mjestu gdje je udario glavom
bila je lokva krvi.
I dalje su ljudi prolazili,
nitko se nije obazirao.
Potrčala sam prema fast food kiosku
da zovem hitnu: „Čovjek se srušio vani,
zovite hitnu, molim vas!“ vikala sam;
„Je, pa kaj, pijan je“ bio je odgovor s
druge strane pulta.
Iz pristojnosti neću ovdje pisati
što sam mu sve izgovorila…
Hitna je ipak stigla i odvela čovjeka.
Naočale smo mu stavile u džep od jakne.
Pojma nemam što bi s njime.
Nas dvije smo vidno potresene
hladnoćom toga grada
šutke odšetale svojim putem.

Koji tjedan nakon toga događaja,
započinjali su zimski praznici.
Zadnji tulum na faksu sa
kompletnom prtljagom,
rolama papira…
bez jednog dinara u džepu,
klasika, samo karta za vlak
u posebnom ruksaku i to je to.
Čak je i glad bila već gadna,
s obzirom da sam radije kupila
dvije kutije cigareta zadnjim
novcima, nego neku varalicu
za želudac.
Popila se i čaša previše,
a onda mi je valjalo požuriti na vlak.
Izgledala sam kao one-man-band
kad sam se dovukla na peron i…
shvatila da nemam kartu za vlak
jer je ruksak ostao zaboravljen negdje,
na faksu valjda.
Stajala sam tako okićena torbama,
promrzla, gladna, bez novca,
bez žetona za autobus da se vratim u stan,
bez mogućnosti da telefoniram
i beskrajno tužna gledala u vlak
pred sobom maštajući o dragom
koji ima rođendan sutradan i čekat će me,
a ja neću izaći iz vlaka.
Maštajući i o zagrijanom vagonu
i sarmi kod kuće.
Spazio me kondukter i upitao:
„Gospodična, zar ne idete s nama?“
Kako je on to izgovorio,
tako sam ja počela plakati k'o
napušteno i izudarano pseto,
naizmjence šmrcajući
i nabrajajući rođendan, žeton, dečko,
hladno, čeka, karta, ruksak, novac…
dok sam nabrajala on je već skidao
torbe s mene i počeo ih ubacivati u vlak,
na kraju je i mene obgrlio i ubacio unutra,
ponavljajući da ništa ne brinem,
sve će on meni srediti…
Tad sam se sjetila onog čovjeka
kojemu smo baš na ovoj željezničkoj stanici
vadile jezik iz usta da se ne uguši…
pitala sam se ima li taj čovjek ikakve veze
s mojom sretno okončanom
malom osobnom dramom?
Jer, dobila sam i kavu i sendvič
i vic i stigla sretno kući.

Hobo