Mjesec — zlatan pauk raspleo je niti :
u njih duše sjetom opijene lovi.
Mir. Ne šume breze, šuti jablan viti.
Svod zvjezdan i modar ko da nekud plovi ...
Tiho, čujem kako moje srce bije
u raskošnoj noći, opijeno čarom.
Slap mjeseca zlatan moje kose mije
i zvijezde ljube čelo čudnim žarom.
Svečan je to trenut. Trepti zvijezda kruna ;
svod je tako blizak, čisto bih ga tako.
Duša nekog milja pritajenog puna :
ne znam da l bih pjevo il ushićen plako ...
Nemir srce zove niz bijele ceste,
a ono je tako razigrano, ludo.
Utihla je narav, usred modre ceste
ko da ce se noćas rodit neko čudo ...
Sve kao da strepi : trenut je to sveti,
kad se tiho s nebom zemlja razgovara,
kad na mliječnoj stazi umiru kometi
i sve svoje tajne narav nam otvara ...
Zanos s neba pada poput tihog slapa,
pejzaž pijan, modar, ljulja se ko lađa.
Trepti srce pjano, duša se rastapa,
sklapam sretan oči .. i pjesma se rađa ...
Mustafa H. Grabčanović
...hvala Ti od srca, za muziku, i prijateljstvo..