Dok se svitanje bori sa ostatcima tame
i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći
srebrnu haljinu
ja stojim na obali sna i
prisjećam se
njegove ljepote...

Zavoli dan u kojem se budiš
šapuće mi mjesećina pri odlasku
zavoli misli i sjećanja
šapuće mi sijač zvijezda
zaboravljenom muzikom tuge,
dozvoli srcu da diše,
šapuće mi krilati konj
koji me je noćas
nosio u daljine...

Za mrkim čempresima dime se
iskre ljubićastog svitanja
Pred mojim snenim očima
izrasta zdenac
s krilatim Amorom od kamena
koji nijem još uvijek sanja.

Zavoli dan u kojem se budiš,
ruke sijača zvijezda
još uvijek prebiru po harfi
tiho, još tiše
zvuci tuge postaju cvrkut ptica,
miris jasmina pred mojim prozorom.
ljepota dana u kojem,
u kojem još snena
pozdravljam Danicu
i volim,
doista volim dan u kojem se budim.  

 

Dijana Starčević