Vatra pročišćenja

Gori vatro u meni,
ti ognju što iz strasti se rađaš,
žeravico bića mog
raspiri plamen što gušen nekad bješe.
Vjetrom te hranim sada
da boli spališ stare,
uvjerenja kruta beživotna,
okove srca mog tamnice,
kostiju strahove strašne,
neljubavi i neznanja,
sjećanja mračna iz kutova najtamnijih,
u pepeo sve i prah pretvori
i svjetlom svojim me obasjaj - neka živi
dijete,
nek' se opet rodi, ono,
kojem jednoć zatrli su duše žar,
istinu ubili njegovu,
volju satrli.
Gori vatro u meni...

Boris Pecigoš

Boris Pecigoš

Titraji

Ponekad, kad se umirim u samoći
i kad vjetrovi oko mene utihnu,
ugledam svoj odraz u jezeru duše,
a kroz njega, na dnu vode bistre
kamenčiće u bojama duge,
pijesak kristalni i zrno zlata.

No, to carstvo vode začas se uzburka,
zatitra osjećaja riznica
od ruke nemirne koja površinom zaore.

Osta mi samo slika nejasna
što um je kao zbilju doživljava.

Ali znam sada, znam
da opsjena je to, igra vode i svjetla
iza koje i dalje obitava
nepomućena
istina
mog bića.

Boris Pecigoš

Šumski bard

Tko je to
što pod drvetom sjedi i mahovinu nježno miluje?
Tko je taj
što se licem okrenut Suncu napaja proljetnim zrakama?
Sam usred šume, naizgled sam,
osluškuje tišinu
prepunu zvukova života koji se budi,
nadahnuće za još jednu pjesmu traži
kojom bi opjevao savršenstvo
i zadivljenost svoju onime što osjeća oko sebe i u sebi,
više ni ne primjećuje razliku.
Drveće s tek nabubrelim pupovima
utjehu u zagrljaju pruža,
mahovina se kao zelena postelja nuđa,
a cvrkuti stvorenja nebeskih
i ritam kuckanja po šupljemu deblu
uspavankom milozvučnom postaju
koja poziva na podnevni drijemež.
A on, s perom u ruci
pjesmu prirode pretače u riječi čovjeku razumljive,
ali zna da moguće nije
slikom il' slovom, nit' melodijom frule
dočarati sve ono što jest,
kad trenutak taj cijeli Svemir u sebi krije.

Boris Pecigoš

Nauči me biti

Nauči me biti
ružom u vrtu mirisnom gdje si ti vrtlar,
vrbom kraj potoka kroz čije raspuštene kose tvoj dah struji,
maslačkom uz puteljak kojem si u sjeme novi život utkao,
vrapcem kojeg zrnje od tebe ostavljeno uvijek dočekuje,
ljiljanom u polju žarkih boja sunca kojeg si nevinošću blagoslovio.

Nauči me biti
jer znam da sam i ja dio tvojeg vrta, livade i šume,
kap u jezeru ispunjenom tvojim suzama radosnicama,
moj duh s tvojim kroz grane stabala struji
i stvoren sam uživati dar tvoje ljubavi.

Nauči me biti
jer znam da samo tako ja mogu postati ti,
vidjeti istinu o sebi
i o tebi, voljeni.

Podsjeti me u milosti svojoj kako da ti se prepustim u bivanju,
jer rastem u vrtu za koji se ti brineš, a ja odahnuti mogu.

Boris Pecigoš

Glas s neba

Zašto mi ne govori jasno?
Glasom koji čuti mogu,
razumjeti bez dvojbi
jel' htio reći ovo ili ono,
jezikom kojeg poznam
bez rječnika, i tumača
simbola tih nejasnih,
dvosmislenih,
i umu teško dokučivih,
koje tumačit mogu
baš kako mi želja bude.

Ma vidim ja te znake,
od Njih ostavljene,
sinkrone zgode i čuda poneka,
igre Njene zaigrane
koje razumjeti bez sumnje želim,
bez upitnika tog što stalno lebdi
nad dvojakošću misli,
dok nesigurno dalje hodam
putem ravnim ili onim šikarom skritim.

Volja mi je prestat lutat,
to vodstvo jasno imat,
podršku što nije tlapnja uma,
i ljubav,
ljubav kao vatru
što vječno gori.

Boris Pecigoš

Srodne duše

Bili smo jedno
taj svemir i ja,
duh umu neshvatljiv,
iz vječnosti u vječnost
gdje vremena nema...
sve dok stanica jedna
u utrobi majke moje
k sebi me ne pozva.

I s dahom prvim
u kriku uzetim
jednost s majkom još osjećah,
mir, toplinu i ljubav
uz strah i zebnju mi stranu.

Gledajuć svijet taj oko sebe
ne baš lijep katkad,
borbu za ljubavi zrnca,
i sam prazninu osjetih
u bitku
koji jednost davnu zaboravi.

I mišljah - gle, duša mi pusta,
nekog drugog trebam
da jedno opet budem
kao nekoć prije zore ove.

I traženja pusta
izredala se duga
za tom dušom srodnom
što smisao mi dati mogne.
Umorih se...
i tada mi sinu!
Pa zar duša ta jedna samo jest!??
Ne! Broj im je velik
i svaku već nađoh,
na stazi mog puta
pratitelji mnogi
duše moje srodne bjehu,
u trenu tom divnom
koji kao šapat prođe.

Zahvalnost me ganu
za sva ta bića nježna
jer nam puti,
makar kratko isti bješe.

A moja srodna duša
koju još ne nađoh pravu,
vani nije
već tu,
u meni čeka.

Boris Pecigoš

Boris Pecigoš

Zlatno runo

Od kad stigoh
iz tmine utrobe,
tražim to runo
zlatno duše moje.

Izgubih ga putem
il' ukradeno bješe,
ne znam,
no zlato me zove.

Jest! Zlato je ono
sjaja plemenitog i kova,
obilja iz roga
željenog svakodnevno.

Da! Ukras i ponos vrli
divljenje drugih budi,
uzdahe i čežnje
za zlatom tvrdim.

Al' duša moja i srce
uz zlato stvarno,
ono drugo traži
blago neprolazno

Boris Pecigoš