SLUČAJNO? ILI...?

Slučajna riječ, slučajni dodir, slučajni pogled. Sve je veća svjetlost što prolazi kroz mene, sve su dalje one moje sjene.

Nikom nisam ukrala tu vatru što je spavala u tamnici duše. Sama me obasjala i rastjerala sjene namnožene zadnjih godina.

Između prve i zadnje karike našeg postojanja u ovom vremenu je prostor što nas je spojio te predivne noći kad su tvoje oči zaronile u moje i kao nježan cvijet ostale na mojim trepavicama.

Uz tebe ponovno osjećam, uz tebe caruje plamen i grije.

Uz tebe je odsjaj predivnog jutra i mir mekane noćne tame.

Uz tebe odlazim iz tog razrušenog grada i ostavljam kamen ispod kojeg me netko pronašao sklupčanu kao zmiju.

Pronašle su me skitnice i dovele do tebe da, kao trag svjetla, pratim svaki naš trenutak, svako naše lutanje što nas vodi jedno drugom.

Polako... i slučaj više nije slučaj.

Je li bilo slučajno? Ili...?

PERSPEKTIVA

Uđi u moje cipele

i reći ću ti kako je ovdje

gdje ja živim i dišem

pa ćeš shvatiti kako je,

a za ono što ti jasno nije

saznat ćeš zašto ti ovo pišem.

Moje cipele su drugačije

možda su crvene, možda i crne

dok šećem i sunce me grije

a srce mi drhti

kao kod plašljive srne.

Znaš da ti nikad više neću reći,

ono što sam rekla mnogo puta,

a sunce i dalje zlatne zrake lije

i mjesec tamnim nebom beskrajno luta.

Sve je drugačije iz perspektive moje

svijet nije ono što gledaš ti,

ne mogu ga gledati kroz oči tvoje