rea 26.06.19..

 

 

Sretan rođendan rea!

 

 

Znam što je milost Bože... To je kad se ne može loše misliti ni činiti to je, kad možeš samo dobar biti.

 

Milost i nemilost

angelija

Često sam bila u nemilosti

i pokatkad u milosti...

Bože mi oprosti...

čime sam takva stanja izazivala,

što nisam prepoznavala?

Znam što je milost Bože...

To je kad se ne može

loše misliti ni činiti

to je, kad možeš samo dobar biti.

Znam što je i nemilost...

To je samilost

nad samim sobom,

tuga što nisam stalno s Tobom.

U čemu onda griješim Bože,

šta moje biće shvatiti ne može?

Griješim li u ovoj velikoj odvojenosti?

Bože...molim te...oprosti

što milosti u mene nije bilo više

moja duša uzdiše,

a ja, ne znam zašto

pa te pitam: kad i što

uraditi, osjećati i misliti treba

da bi tvoja milost meni došla s neba?

Imam velikih potreba

da u milosti živim

da nikad nikog nizašto ne krivim

da razumijem svako svoje stanje

da živim istinsko poslanje

svoje genetske predispozicije.

Na trebam nikakve pozicije

samo zlatnu sredinu kruga

da mi putanja ne bude preduga,

od nemilosti, milosti i oprosti.

 

 

JEDNOM ...KAD BUDEŠ...

kap

 

Jednom… kad budeš….

Tako započinju tvoje riječi…

A nikako da se sjetiš…

Da upravo jesi…

U savršenoj priči…

I na savršenom mjestu….

Da si uvijek vrhunac sebe…

To jednom što spominješ….

Nije dobra igra riječi…

Tako nehotice trpaš radost….

Samo na jedno mjesto….

Pa čekaš…

Ili se previše trudiš…

Jednom je sad…

I sutra će biti…

Ne propusti…

 

Izvor..

angelsfly

I tame trebaju nekog da ih voli....

Svatko teži mjestu na kojem se osjeća dobro..dimenziji u kojoj je "u svom elementu"

Ponekad je ta dimenzija duhovna, ponekad je to fizičko okružje.....

Međutim, čak i fizičko je okružje sazdano od različitih energija...od spektra boja, zvukova..etera....

Dakle ovaj je svijet zapravo medij preklapanja, vidljivog i nevidljivog, materijalnog i eteričnog...medij neprestane mjene....iščekivanja..odlazaka i dolazaka...

I zato je svaki odlazak potrebno slaviti....kao i svaki dolazak.....

Jer sve ima svoju svrhu i svoj slijed....

Sami smo birali itinerare kojima sad ponekad zbunjeni koračamo, letimo, ponekad brzi poput najbržeg konja, poletni poput vjetra, a ponekad sporo poput puža, i otužno poput kakve pokisle vrane...

Vrijeme je tek privid....magla što prekriva proljetne rascvjetane krošnje....koprena satkana sa ciljem da izvježba i izoštri naša osjetila....

Sjenke što se šuljaju ponekad poprime oblik demona, pa reže kao tasmanijski vragovi, kao mačke u veljači....i one imaju svoju svrhu i smisao...ali same nisu svrha...

Svrha je zapravo nešto vrlo individualno..svatko ima svoj put...na kojem je važno jedino slušati svoje srce, ponekad malo um..i činjenicu da je svatko od nas, pa i oni "drugi"-satkani od svjetla....od neizmjerne ljubavi...

Stvoreni od svjetla da budemo svjetlo, svijetlimo, dajemo svjetlo, i stvaramo novo svjetlo....

Čak su i sjenke svjetlo samo....doduše pomalo obojano, ali svjetlo....

I sjenke su dio nas....i one nas vole, kao što mi trebamo zavoljeti njih...

I u suštini zar ne težimo svi spojiti se s izvorom? sa sve-mirom?

a ako je sve što je ikad postojalo poteklo s istog izvora, čemu strah?

jer to znači da su s istog izvora potekle sve religije, sve sekte, sve bolesti, svi lijekovi, sva dobra, sve zločestoće...

i sve je prožeto istom niti....sve je to bezbroj naličja istog lica...

i svako od nas je i bog i demon istodobno....

i svatko od nas upravo sam nosi lijek za svoju bolest u sebi....

 

U parku. U tijelu.

Koje kao simpatično-nevješti autostoper posudih za ovaj mali dio puta.

Dal ferrari je to il peglica, više mi uopće nije bitno dok god me vozi, dobro vozi. I što se više haba, sve ga više volim i cijenim.

Jer ja sam putnik.

Status Quo nije moj status. Ali može biti. Privremeno.

Dakle u tijelu sam.

Mogu i ne moram biti u njemu.
Mogu ga gledat iz svih kuteva i perspektiva.
Mogu sveeee.

Mogu šetati. Koji god smjerom želim. Staza kao u priči. Mogu potrčati. Svi me mišići podržavaju u tome. Čakre mi trepere u divljem pulsirajućem ritmu. Životni sokovi teku li teku.

I majka Zemlja me podržava. Mogu leći na njenu travu. Osjetiti njeno bilo, njenu tugu, njenu zabrinutost, njenu radost. Njenu transformaciju. Slati joj dobro i loše. Ona prima apsolutno sve.
Mogu piti sve njene vode. Čiste i nečiste. Ma živa je svaka.
Mogu skinuti cipele. Mogu shvatiti da mi nikad nisu ni trebale. Da su me jednostavno obukli u njih.
Mogu stajati na mjestu. Mogu se skupiti u jednu točku.
Mogu ju raširit na bezbroj pravaca i ravnina tvog beskonačnog izuma - Univerzuma.
Mogu osjetit svjetlo u meso. Krv u svijetlu. Fokusirati svaku stanicu. Mogu razmišljat koliki je to dio tebe.
Mogu gledati lijevo ili desno. U nebo ili zemlju. Mogu biti nebo i zemlja.
Mogu biti sretan. Mogu naći neki razlog da to ne budem.
Mogu se divit. Mogu se čudit. Mogu biti potpuno rezigniran.
Mogu biti nula. Mogu biti jedan. Mogu biti sve one znamenke između njih.
Mogu hranit golubove. Ili ne. Mogu ući u njih. Mogu ih natjeravat.
Mogu vrištati. Mogu nikad više riječ ne progovorit.
Mogu vidjet. Mogu biti slijep pored zdravih očiju.
Mogu slušat. Ljude, ptice, aute, tišinu. Mogu primjetit buku. Mogu je stišat.
Mogu vibrirat od užitka. Mogu se grčit od boli.
Mogu povrijedit. Mogu zaliječit.
Mogu pomoći nekom. Ne moram ako baš ne osjećam da bih trebao. Mogu primit pomoć.
Mogu osjetit tu djecu kako se njišu napred-nazad. Mogu osjetit sve nas na tim ljuljačkama života.
Mogu slati ljubav. Mogu primati ljubav. Mogu krasti energiju. Mogu je davati. Mogu je uzimati od posrednika uz proviziju. Mogu je besplatno posudit iz tvojih neiscrpnih bazena.
Mogu prihvatit sudbinu. Mogu joj zamjerati. Zašto ovo ili ono.
Mogu očekivati nešto. Ne moram očekivati ama baš ništa. Mogu prihvaćat taj svijet, a mogu glumit žrtvu. Mogu se vezat za sve. Mogu se odvezat. Mogu prcat i bit prcan. Mogu stvarat, mogu razarat. Mogu biti Pinokio, mogu biti Gepetto. Mogu samo promatrat. Mogu gledat drugima crno ispod noktiju. Mogu to i sebi. Mogu to crnilo povećavat ili smanjivat.
Mogu se diviti svim noktima i njihovoj svrsi. Mogu obožavati sve male svrhe ovog svijeta.
Mogu ih stopiti u jednu.
Mogu zavidjeti labudu koji graciozno klizi jezerom. Mogu mu ne zavidjeti. Mogu ga osjećati kao svog brata. Kao produženi dio sebe. Mogu se rasprostrijet na sve labudove ovog svijeta.
Mogu u svakom labudu vidjet ružno pače koje ponosno nosi na svom hrptu. Ili pak skriva pod krilom.
Mogu primjetit labuda u svakom ružnom pačetu ovoga svijeta.
Mogu kroz krošnje upijati naše sunce. Biti voajer njegovom vođenju ljubavi s oblacima.
Mogu farbati oblake svim bojama svog i tvog spektra.
Mogu priželjkivati kišu. Mogu biti Gene Kelly.
Mogu igrati lovice s vjetrom. Mogu ga pustit kroz sebe. Mogu mu i prkosit.
Zaustavit ga kao Thompson.
Mogu biti primitivan. Mogu biti plemenit. Prodavat se pod zlato ili bižu. Biti i dijeliti isto. Mogu biti spontan. Mogu kalkulirat. Mogu dijelit ili spajat. Mogu računat, zbrajat, oduzimat.
Mogu izvodit sve te operacije znajući da je istinski rezultat svih tvojih jednadžbi uvijek onaj isti LJ.

Odnedavno.. Mogu i plakat. Mogu i plakat smiješeći se ili se smijat plačući. Uvijek mi to krene kad te osjetim u većoj dozi.

Mogu pisat ovako do smrti. Mogu i privest kraju.

Sve ja to Mogu....i bezbroj toga još..
i ne moram..

Ali jedno ne mogu ni uz najveći trud. Koliko god se ponekad igrali skrivača.
Tu mi nisi dao preveliki izbor. Jesi ali nisi.

Ne mogu tebe ne voljet.

Jer ti si u ljubavnom zanosu zasijao sjeme moje slobode.

Jer ti si sva ta moja sloboda i iluzija mog ropstva.

Zahvaljujući tebi ja ovako ljubavno postojim.

Ti si mi.. sve u svemu – sve..